Antiteatar kratkog daha

11. Festival svjetskog kazališta, Zagreb, 10. rujna – 5. listopada 2013.: Forced Entertainment, Sheffield, Velika Britanija, Forced Entertainment (zamisao i koncept), Nadolazeća oluja, red. Tim Etchells

• 
  
  Prije gotovo tri desetljeća družina Forced Entertainment (kojoj je jedan od utemeljitelja bio redatelj Nadolazeće oluje Tim Etchells) napustila je londonsko središte kazališnog života kao svojevrstan protest protiv politike Margaret Thatcher i smjestila se u radničkoj sredini. Neke je to tada podsjetilo na potez Jean-Luca Godarda koji je petnaestak godina ranije, podržavajući šezdesetosmaški bunt protiv tadašnje francuske vlasti, prestao snimati komercijalne filmove i okrenuo se izravno politički angažiranim dokumentarcima. Njih su međutim cijenili i gledali gotovo isključivo njegovi politički istomišljenici dok je većina filmaša i kritičara vrlo brzo izgubila zanimanje za tu fazu njegova stvaralaštva. Ne znam koliko su radikalne inovacije Forced Entertainmenta imale odjeka i uspjeha u radničkoj sredini kojoj su se ponajviše željeli obraćati, no za razliku od Godarda njima su daleko skloniji bili kazalištarci i kritičari koji su težili prema novom, drugačijem kazalištu ističući tu grupu kao važnog predstavnika postdramskog kazališta pa su kao takvi već gostovali u Zagrebu na Eurokazu.
  
  Za takvu famu predstava počinje čak i preskromno. Na gotovo ispražnjenoj pozornici šestero predstavljača (Robin Arthur, Phil Hayes, Richard Lowdon, Claire Marshall, Cathy Naden i Terry O’Connor) u jednom su redu postavljeni prema publici, a Terry (svi se nazivaju vlastitim imenima što bi značilo da nastupaju kao osobe, a ne glumljeni likovi) dugo nabraja što je sve potrebno za dobru priču – zapleti, likovi, karakteri, značajne teme, zanimljivost, napetost i još mnogo toga. Ostali počinju pokazivati znakove zamora njezinim pripovijedanjem, potom čak i mijenjaju mjesta sve dok joj jedan od njih ne oduzme mikrofon i počinje pričati svoju priču. Već su u tom trenutku poznati temeljni tvorbeni elementi Nadolazeće oluje – ona nema dramskih sukoba (jer čak i stalna otimanja mikrofona prolaze bez posebnog protivljenja) i svatko od predstavljača nastoji ispričati neku priču koja je najčešće vezana za njegovo osobno iskustvo – ono što je nekada doživio ili pročitao u knjigama ili gledao na filmu, transformirano kroz nepouzdanost sjećanja i nastojanje da se uobliči u zanimljivu priču. No, nitko od njih – čak ni onda kada se služi glazbom ili plesom – ne uspijeva održati pozornost ostalih dovoljno dugo da bi završio svoju priču do kraja, pa sljedeći preuzima mikrofon, naravno s istim rezultatom. U tom nizanju prizora ipak ima dovoljno duhovitosti i crnog humora da se gledatelj ne zapita zašto bi on zapravo trebao ostati u gledalištu predstave koja nastoji dokazati da dosada vlada ne samo životom nego i njegovim scenskim uobličenjem.
  
  No, u tome bi teško bilo otkriti politički angažman snažan poput onog u počecima djelovanja Forced Entertainment i njihovog redatelja Tima Etchellsa. Nadolazeća oluja zato mnogo više podsjeća na antiteatar Eugènea Ionesca, Arthura Adamova i Samuela Becketta iz pedesetih godina prošlog stoljeća. Doduše danas više nije tako provokativno rušiti norme građanskog morala ili tradiciju građanskog kazališta, ali ova predstava prikazuje novu verziju nemogućnosti komunikacije i unutar promijenjenih, liberalnijih odnosa među ljudima, a i nedostatnost novih kazališnih prosedea u stvaranju scenskog djela koje bi snažno djelovalo na publiku. Pomalo je paradoksalno da se taj zaključak gotovo u potpunosti može primijeniti na Forced Entertainment i njihovu donekle zabavnu Nadolazeću oluju koju će ipak malo tko duže pamtiti.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 25. rujna 2013.

Piše: