Ljudskost temeljena na razlikama

11. Festival svjetskog kazališta, Zagreb, 10. rujna – 5. listopada 2013.: Compagnia Pippo Delbono, Modena, Italija: Pippo Delbono, Ljubav i tijelo, red. Pippo Delbono

• 
  
  Pippo Delbono jedan je od najcjenjenijih talijanskih kazalištaraca kao autor predstava koje nisu građene na nekim postojećim tekstovima nego nastaju kroz interakciju mnogih vrlo različitih interpreta kojima on ipak dominira ne samo svojom režijom nego i specifičnim glumačkim postupkom koji spaja govor i ples. Ljubav i tijelo je drukčije već i zbog toga što je uz njega na sceni samo jedan izvođač koji je već surađivao s Delbonom – također vrlo cijenjeni glazbenik Alexander Balanescu, rumunjski Židov koji živi u Londonu i koji je za ovu predstavu ne samo skladao glazbu nego je i ravnopravan izvođač ne samo kao virtuoz na violini nego i kao glumac koji u jednom trenutku govori o svojoj domovini i odrastanju. Uz to se Delbono u ovoj predstavi mnogo više no ranije oslanja na tuđe tekstove – poeziju ponajviše Pasolinija, Artauda, Eliota i Whitmana. Međutim u odnosu na tradicionalan poetski recital na sceni uz korištenje glazbe za kompletiranje lirskog ugođaja Delbono je i u takvoj izvedbi u oporbi prema konvencionalnom kao što se njegove ranije predstave s brojnim amsamblom suprotstavljaju uobičajenim kazališnim spektaklima.
  
  Na samom početku Delbono se ležerno ispričava što je (vjerojatno namjerno) zakasnio s početkom predstave petnaestak minuta, zatim zbog zaboravljanja bilješki koje povremeno pogledava kao da se ne može sjetiti redoslijeda ili pojedinih rečenica ili stihova, što ukazuje na njegovu nesređenost i služi kao razlog kasnijeg nizanja prizora bez čvrstog reda. U tom početnom objašnjavanju vlastitog karaktera koje zbrkanošću postupaka navješćuje kasnije nizanje scena bez čvrste dramske konstrukcije Delbono uspješno šarmira gledalište na način vrhunskog stand up komičara nižući niz dosjetki koje prikazuju njegove zemljake iz Genove kao iznimne škrce. Nasuprot tome sjećanja iz siromašna djetinjastva uvjerljivo su emocionalno obojena, a posebice uspomena na oca koji je svaku večer svirao violinu, ali ju je morao prodati zbog dugova, što autor navodi kao ishodište ove predstave.
  
  Pravi kontrast Delbonovom pričanju koje čak i opis dramatičnih događaja upotpunjuje humorom predstavlja Balanescu kojeg se snimljena glazba raspada u trenutku kad doseže harmoniju, a i njegovo sviranje na violini na sličan način pokazuje muku stvaranja koja se njegovim jedinim monologom povezuje i s mukom odrastanja u Rumunjskoj. No, ta muka kreacije i njezino sazrijevanje u sklad ukazuje i na napor da glazba u ovoj predstavi postane ne samo ljubav nego i tijelo. Delbonno pak nakon šarmantnog opisa okvira svog odrastanja, a posebnice nakon pjesme posvećene majkama kojom dominira optužba kako su one strogošću prema djeci i servilnošću prema okolini skrivile nemoć i patnju onih koje su tako odgajale, počinje sve dublje ulaziti u tajne ljudske duše interpretacijom stihova koja ponavljanjem, urlicima i nježnim prijelazima praćenim pokretima tijela koji povremeno vode prema plesu teži od govora tijela stvoriti glazbu. I pokret i strastvenost govora stapaju se u vrlo osebujnu interopretaciju poezije u kojoj je (u Rimbaudovim stihovima) Delbono pronašao i naslov predstave Ljubav i tijelo.
  
  U nekim trenucima čini se da je glazba ljubav, a govor tijelo, ali se s mijenjanjem njihovog korištenja i funkcije i te odrednice mijenjaju, pa glazba postaje tijelo, a govor ljubav da bi se postupno sjedinili i postali jedno. Krenuvši od gotovo suprotnih polazišta ne samo umjetničkog (posebice scenskog) izraza nego i od različitosti sredina iz kojih su potekli, njihovih tradicija i kulture, Delbono i Balanescu se tijekom predstave sve više zbližuju i vjerojatno je upravo u tome jedna od glavnih nakana čitave predstave. Zato je ona daleko od poetskog recitala i predstavlja vrlo zanimljiv i neočekivan doprinos cjelini Delbonova opusa kojem je jedna od bitnih značajki baš scenski efektno uprizorenje nastojanja kojim raznovrsni pojedinci na putu ostvarivanja svoje ljudskosti ostvaruju jedinstvo koje prevladava sve njihove fizičke, kulturne i intelektualne razlike.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 19. rujna 2013.

Piše: