Osobni odnos s ambijentom

Kunčević Ivica, Ambijentalnost na dubrovačku, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 2012.

• Ambijentalnost na dubrovačku premijerni je spisateljski nastup Ivice Kunčevića, nagrađivanog hrvatskog redatelja, izvanrednog profesora na Odsjeku kazališne režije i radiofonije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti te ravnatelja dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara od 2002. do 2009. godine. Upravo bogat profesionalni put koji je Kunčević prevalio (uz Dubrovačke ljetne igre vezan je od 1964. godine kada prvi put sudjeluje u epizodnoj ulozi u Spaićevoj režiji Dunda Maroja, a kasnije postaje i njegov asistent) što iz praktične, što iz teorijske perspektive, čini ga i više nego opravdanim autorom knjige koja se bavi jednim od monumenata hrvatskog kazališta – Dubrovačkim ljetnim igrama.
  
  Knjiga je jasno i promišljeno strukturirana te se sastoji od tri dijela koji tvore zaokruženu, preglednu i smislenu cjelinu koja se može i čitati u zasebnim dijelovima ili čitatelj, zahvaljujući kazalu predstava, može odabrati promišljanja o pojedinačnim predstavama prema svom interesu. U knjizi se Kunčević prvotno kreće kroz povijesni razvoj ideje ambijentalnog kazališta i ostvarenja svojih prethodnika da bi prešao na predstavljanje promišljanja o vlastitim redateljskim uradcima na Igrama, a za kraj, krunu stavlja pregledom svog izborničkog djelovanja, promišljajući o vlastitim i predstavama drugih redatelja koji su djelovali za vrijeme njegova ravnanja dramskim programom Dubrovačkih ljetnih igara. Osim toga knjiga je opremljena fusnotama i citatima koji dodatno potvrđuju upućenost autora u odabranu temu, fotografijama koje obogaćuju sadržaj, kazalom imena i predstava te autorovom biografijom. Ono što nedostaje, a predstavlja nužan element ovakva uratka informacije su o  teorijskim navodima, navodima iz novina i časopisa (Foretića, Vojnovića, Matkovića, Sršena, Ivankovića…) i slično, koje autor upotrebljava i doduše primjereno označava kao citate u tekstu, ali ne navodi niti jednu označnicu o izvorima u podrubnicama, nego na kraju knjige donosi samo pregled osnovne literature (zatipke na naslovnci i tehničke pogreške u tiskanju neću niti spominjati).
  
  U prvom dijelu knjige Kunčević opisuje i pregledno predstavlja pojmove „teatra na otvorenom“ vs. „ambijentalnog teatra“ izvlačeći zaključak kako sam proces izlaska kazališta pod vedro nebo ne podrazumijeva nužno ambijentalnost. Nakon uvodnog pregleda nužnih pojmova, autor prelazi na nastanak i razvoj DLJI-a krećući se kronološki od 1950. godine i Dubrovačkog festivala dalmatinskih kazališnih igara od 16. do 18. stoljeća (iz kojeg su nastale DLJI) definirajući kontekst nastanka i objašnjavajući kontekst razvoja u vremenu tadašnje političko – društvene situacije kada se hrvatska literatura suprotstavila jugoslavenskoj mini globalizaciji. Baveći se Fotezovim djelovanjem (idejni začetnik Dubrovačkog festivala i poslije dugogodišnji umjetnički rukovodilac DLJI-a), Kunčević opisuje Fotezova idejna rješenja i probleme s kojima se susretao poput financijskih problema zbog kojih je bilo nemoguće dovoditi brojna gostovanja na Igre, a što je rezultiralo stvaranjem Festivalskog dramskog ansambla (ansambl se sastojao od dubrovačkih amatera kojima se pridruživao poneki jači gost glumac) koji je unio mnoge pozitivne pomake poput mogućnosti izbora najboljih glumaca, pripremu predstave na licu mjesta, svojevrsnu karantenu za glumce u kojoj je vladalo zajedništvo…
  
  Krećući se od općeg prema specifičnom Kunčević nadalje evocira osobna sjećanja koja kombinira s teatrološkim zapisima te niže redateljske velikane DLJI-a (Foteza, Gavellu, Spaića, Paru, Violića, Juvančića…) predstavljajući njihove redateljske postupke. Time ne samo da otvara problematiku redateljskih koncepata i stavlja redateljske postupke na diskusiju, nego kroz kronološku prezentaciju redatelja na DLJI-a prikazuje razvoj i promjene u poetici i estetici DLJI-a. proširujući i dodatno pojašnjavajući Fotezove četiri faze u odnosu prema otvorenim prostorima (fotezovsku fazu iščuđavanja – izlaženju iz zatvorenih prostora i uklapanja u vanjski prostor, Gavellinu fazu spoznavanja i Spaićevu nadogradnju uklapanja u prostor metaforičnošću, Parinu fazu prožimanja života i glume te Kunčevićevu fazu konceptualne intervencije kojom mijenja prostore u neke druge nepostojeće stvarnosti).
  
  U drugom dijelu Kunčević u sličnom tonu evocira uspomene na vlastite predstave (Elektra, Romeo i Giulietta, Orestija, Mjera za mjeru, Tirena…) na DLJI-u pokušavajući objasniti i približiti čitatelju procese nastajanja, probleme i rješenja koje je primjenjivao u osmišljavanju i ostvarivanju korelacija predstava s ambijentalnim prostorima Igara. Treći dio je vrlo sličan drugom u autorovoj metodologiji pristupanja problemu samo što se razlikuje u činjenici da se ovdje bavi i svojim i predstavama drugih redatelja (Četvrta sestra, Posjet stare dame, Ekvinocij, San ljetne noći, Skup, Hamlet…) na DLJI-a, izabranim prema vlastitom nahođenju, specifičnostima u postavljanju, problemima i redateljskim rješenjima iz vizure svog ravnanja. Kako je ovaj dio vezan uz autorovu poziciju ravnatelja Dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara intenzivno je protkan anegdotama koje u malo riječi toliko puno govore o duhu Dubrovnika, suživotu Igara, grada i kazališta.
  
  Kunčevićeva knjiga nije teorijsko djelo koje će iz temelja promijeniti dosadašnje spoznaje o ambijentalnom teatru i DLJI-a, ali svakako predstavlja zasebnu vrijednost jer je napisana iz vizure osobe koja je DLJI osobno proživjela i doživjela iz različitih aspekata profesionalnog bavljenja još od 1964. godine, što joj daje jednu drugačiju vrijednosnu sferu – stvorena je iz osobnog odnosa osobe s DLJI-a. Pritom taj odnos opisuje gotovo melankolično-romantičarski, evocirajući osobne zgode i nezgode te stvarajući ovo memoarsko-analitičko-polemičko štivo ne poseže za teškim meta-znanstvenim jezikom, nego upravo s ljubavlju piše na jednostavan, pregledan i privlačan način koji uvlači čitatelja u gotovo intimnu sferu koja se proteže cijelom knjigom. Takav koncept omogućava materiji da djeluje na nekoliko nivoa: bit će korisna studentima na području kazališne umjetnosti, kazališnim profesionalcima, neće opterećivati kazališne entuzijaste, a dat će im korisne informacije na pristupačan način te će moći poslužiti i teatrolozima (uz malo muke zbog nekih  propusta u uredničkoj sferi) kao izvor drugačijeg promišljanja iz osobne vizure kazališnog pregaoca i praktičara koji je s DLJI-jem uspostavio intiman i dubok odnos.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 13. rujna 2013.

Piše: