Od Carmen do Čehova

46. PIF - Međunarodni festival kazališta lutaka, Zagreb, 7. – 14. rujna 2013.

• 
  
  Premda je nominalno trajao uobičajenih tjedan dana, ovogodišnji se PIF zapravo stisnuo u gotovo pola tog vremena. Uspio je, međutim, ponuditi šarolik i obećavajući program, u kojem predstave što se nižu u brzom ritmu nadopunjuju radionice, izložbe, off programi i promocije. Svečano otvaranje pokazalo je svu moć lutke kao osobitog medija, ali i najavilo svojevrsnu dominaciju tradicionalno izuzetnog ruskog lutkarstva na ovogodišnjem Festivalu.
  
  Vologodsko regionalno kazalište lutaka Tremok iz Vologda odigralo je na otvaranju Carmen u režiji Borisa Konstantinova. Glasovita Bizetova opera prepričana je (i prepjevana) igrom glumaca i ekspresivnih lutaka na otvorenoj sceni. Glumci (Valentin Ovsyannikov, Andrei Vasilyev, Marina Efremova, Olga Sitnova, Alexander Zhiltsov, Ivan Zakharov, Natalia Savenkova i Marina Mizina) nisu samo animatori, potpuno crni kostimi prizivaju strasnu Španjolsku, čemu pomaže plesni pokret i igra šalovima i tkaninama.
  
  Likovna rješenja (Viktor Antonov) stvaraju fleksibilnu, stalno promjenjivu scenu, s lutkama različitih veličina, predmetima koji mijenjajući funkciju oživljavaju na nove načine. Animacija je precizna i razrađena do najsitnijih detalja tako da spaja emociju s plesom i glazbom koja se pojavljuje ponekad i u neočekivanim obradama, a strasnu sentimentalnost vješto kontrapunktira duhovitošću.
  
  Stručni žiri PIF-a (Liliana Bardijewska, Marija Leko i Želimir Ciglar) Carmen je nagradio za tehnologiju lutaka i koreografiju (Natalia Petrova Ruda). Druga pak ruska predstava, ponovno utemeljena na klasičnom naslovu, odnijela je Grand prix. Riječ je o izvedbi Čehovljeve jednočinke Medvjed, farsične šale o sukobu iz kojeg se rađa ljubav. Medvjeda je u koprodukciji s Lutkarskim kazalištem iz Kostrome postavila kreativna skupina Cult-project.
  
  Riječ je o vrlo klasičnom lutkarstvu s malo odmaka od tradicije. Autori Vladimir Biryukov i Victor Nikonenko postavljaju malene marionete na okrugli pokretni podij ispresijecan bezbrojnim staklenim vratima i pomičnim prozirnim stijenama i zatim ga zaokružuju vodom. Igra svjetlom zbog refleksija je stalno promjenjiva i nježno utječe na atmosferu. Dašak neobičnosti u realistički detaljno oblikovanom likovnom izrazu su emocionalni trenuci, koji stanje duha pojedinog lika prenose kroz vizualnu metaforu – nesretna udovica toliko je onemoćala od tuge da se vozi u invalidskim kolicima, posjetitelj je tako bijesan da se penje po zidovima itd.
  
  Uz snimljene glasove, animatori (Tatyana Buldakova, Sergey Ryabinin i Ilya Kuleykin) se u potpunosti mogu posvetiti lutkama koje dišu posebno suptilnim životom, kao da su izašle iz onog poznatijeg, profinjenijeg Čehova.
  
  Ipak, rusko lutkarstvo nije istaknuto kao tema ovogodišnjeg PIF-a, nego kazalište sjena kao kod nas ne tako često upotrebljavana lutkarska tehnika. Organizacijski (čitaj, financijski) razlozi sveli su ponudu na samo dvije predstave. Niško lutkarsko kazalište odigralo je Slike s izložbe inspirirane glazbenim predloškom Modesta Petroviča Musorgskog, koji, čini se, ne gubi popularnost u kazalištu lutaka. Autorski tim stigao je iz Bugarske (Biserka Kolevska i Svila Veličkova), tako da smo vidjeli bugarsku inovativnu i tehnički vrlo dotjeranu inačicu te drevne tehnike, koja koristi obostrane projekcije i uspijeva se kompleksnošću slike u potpunosti približiti animiranom filmu. (Veličkova je nagrađena za scenografiju predstave).
  
  Upravo tu sličnost sa snimljenim materijalom iskoristilo je kinesko Kazalište sjena Shen Xiao, igrajući preko vlastite snimke, sa ciljem postizanja što većeg efekta, što je dječja publika lijepo primila, odrasla uz nešto više rezervi. Život sna o sjenama nalikovao je na revijalni nastup, dvoje izuzetnih animatora (Shen Xiao i Xiaoying Xiang, oboje nagrađeni za animaciju) pokazali su kako superiorno vladaju različitim tehnikama. Prvi dio bio je posvećen ginjolu, koji u njihovim rukama može neslućene stvari, čak do žongliranja predmetima. U drugom dijelu oživjele su sjene, uglavnom pravljene rukama, ponovno uz zapanjujuću vještinu i dosjetljivost. Fragmentarnost i naglašena želja za dopadanjem približile su ovu predstavu pučkom zabavljačkom kazalištu, što je tradicija u kojoj se lutkarstvo sve donedavna najbolje i snalazilo.
  
  Domaće snage na ovom PIF-u, uz lutkarski nadahnute Kućne duhove Tamare Kučinović (DK Dubrava i Kazališna družina Pinklec), stigle su iz Zadra i Karlovca. Zadarska Zvjezdica jedina je domaća produkcija velikih lutkarskih kazališta pozvana na Festival, a i ona puno toga duguje ruskim suradnicima. Ta topla priča o traženju smisla života (s čime čak i zvijezda može imati problema, i to ona prava, s neba) osvojila je nagradu Tibor Sekelj za predstavu s najhumanijom porukom.
  
  GK Zorin dom iz Karlovca uposlilo je dvojicu netom diplomiranih osječkih đaka, Peđu Gvozdića i Giulia Settima koji su uz suradnju Tina Tonkovića (glazba), Morane Petrović (scena i kostimi) i Andree Tich (vizualnost lutka) osmislili šašavu i uzbudljivu priču o malom putujućem kazalištu lutaka, što im je dalo priliku s jedne strane za edukativnu jasnoću (jer nas upoznaju s vrstama lutaka), a druge za veselu paradu vlastita umijeća, što su prepoznala oba žirija, stručni im je dao nagradu za animaciju, a dječji za najbolju predstavu Festivala.
  
  Obje poljske predstave koje smo imali priliku vidjeti obilježene su prilično mračnim tonovima i ma što u programu pisalo, teško mogu biti zanimljive najmlađoj publici. Umjetnička rukotvorina Teatra figura iz Krakowa (scena, scenarij i režija Filipa Budweila) hermetična je gotovo koliko i njezin naslov: glumci igraju samo rukama, često kreirajući sasvim apstraktne etide, a tek se ponekad mali fragment priče može nazrijeti (poput sukoba psa i mačke). Animacijska vještina je pri tom neupitna, ali raznorodnost dijelova otežava zahvaćanje cjeline.
  
  Na drugi je način otežana predstava Davno, davno u Warmii redatelja Zbigniewa Glowackog (Poljsko Lutkarsko kazalište Olsztyn). Riječ je o triptihu priča s okusom davnine (autorice Marie Zientare Malewske) koje podsjećaju na Šenoine Povjestice (i slično su okrutne). Likovni izraz (Ireneusz Salwa) u potpunosti je prilagođen želji da se prizove duh prošlih vremena, pa se koriste prirodni materijali i stvarni predmeti (kovač je izveden iz čekića, vještica iz pumpice, razbojnici su grubi komadi drveta, itd.), jezero je prava voda, stolac se pretvara u zatvor i u visoki most… Animatori su ujedno i pripovjedači (Jagna Polakowska, Agnieszka Harasimowicz i Roman Wolosik), jer ovo je pripovjedno kazalište u najboljem izdanju: sugestivnost pričanja priče odlično se nadopunjava s dosjetljivim vizualnim rješenjima.
  
  Premda također koristi elemente pripovjednog kazališta, sasvim je drugačiji Bodulinek češkog Naivnog kazališta Liberec. Otvoreniji je i komunikativniji, bez teških tonova, pripovijedajući priču o nestašnom Bodulineku koji će na teži način naučiti lekciju, ali će, kako to već u pričama za djecu biva, biti spašen iz zamke u koju je zbog neposluha upao. Predstava redateljice Michaele Homolove igra se poznatom pričom dodajući joj duhovit dašak suvremenosti, pri čemu su scenska rješenja začudna i izrazito atraktivna. Scena se otvara da bismo vidjeli podzemnu lijinu rupu, automobil putuje po gradu koji je prikladno smanjen na gotovo džepnu veličinu… Likovi su pažljivo izrađene marionete, zgodno odmaknute od stereotipa (baka nosi debele čizmetine i hlače), a Michaela Homolova i Filip Homola ih animiraju s toliko lakoće da vedrina podržava čak i one malo strašnije dijelove priče. Zaokruženost i punoću predstave prepoznao je i žiri, nagradivši je nagradom za režiju.
  
  Ovogodišnji se PIF u potpunosti nastavio na tradiciju šarolikosti i raznolikosti, nije nas iznenadio beznačajnim predstavama, nego se uglavnom čvrsto držao standarda (barem) solidne kvalitete. Organizacijski je, međutim, podbacio. PIF nikada nije bio osobito vješt u tome da iskomunicira svoju vrijednost široj zajednici, ili, kako bi se to suvremenijim rječnikom reklo, PR mu je tradicionalno loš. Međutim, ove su godine gledališta na previše predstava bila praznija od polupraznog.
  
  Pomaknut termin održavanja onemogućio je posjet roditelja s djecom jer smo ušli u školsku godinu, a škole i vrtići organizirani su samo za nekoliko predstava. Uz to, istovremeno s PIF-om u gradu se održavaju još dva svjetska festivala, književnosti i kazališta (otvorenje se poklopilo s otvaranjem Festivala svjetskog kazališta). Tako je, čini se, ona nevelika grupa snažno zainteresiranih dovedena u situaciju da mora nešto propustiti. A do šireg kruga informacije o Festivalu očito ne dopiru. Sve to je nepojmljiva šteta, jer lokalno nam lutkarstvo tek rijetko uspije isproducirati predstavu koja je malo više nego možda skoro do koljena velikim lutkarskim majstorima koje PIF uporno dovodi u Zagreb koji ostaje blaženo nesvjestan toga.
  
  © Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 16. rujna 2013.

Piše: