Ljepota i umiranje

11. Festival svjetskog kazališta, Zagreb, 10. rujna – 5. listopada 2013.: Schaubühne am Lehniner Platz, Berlin, Thomas Mann / Gustav Mahler, Smrt u Veneciji / Pjesme mrtvoj djeci, red. Thomas Ostermeier

• Kada je na konferenciji za tisak prije zagrebačke predstave govorio o svojem pristupu Mannovoj pripovijesti i njenom povezivanju s Mahlerovim Pjesmama mrtvoj djeci redatelj Thomas Ostermeier posebno je naglasio da namjerno nije pogledao slavni film Luchina Viscontija iz 1971. prije dovršetka rada na predstavi, a uz to i paradoks kako se Thomasa Manna smatra ne samo sjajnim piscem nego i velikim gospodinom, a da se danas niti jedan pisac ne bi usudio napisati takav tekst (posebno njegov završni dio) zbog kojeg bi vjerojatno u današnje doba bio prokazan zbog snažne erotičnosti koja prelazi granice pedofilije.
  
  Ovo drugo možda je bilo više zbog prisjećanja na provokativnost znatnog dijela ranijih Ostermeierovih predstava od kojih su neke sa zapaženim uspjehom prikazane i na ovom Festivalu, dok negledanje filma može začuditi zbog sličnosti nekih prizora predstave sa scenama iz filma kojega se sada spominje kao neupitno remek-djelo, iako u vrijeme njegova premijernog prikazivanja bar dio reakcija nije bio baš toliko pozitivan. Moram priznati da se i meni činilo da je Visconti sveo prvenstveno na homoseksualnost iznimno kompleksni odnos Mannovog protagonista ostarjelog pisca Gustava von Aschenbacha (koji u filmu postaje avangardni skladatelj) i iznimno lijepog poljskog dječaka Tadzia koji ga je očarao do opsjednutosti. Međutim vizualna ljepota ne samo dječaka nego i venecijanskih ambijenata i tamošnje plaže upotpunjena sugestivnom atmosferom kojoj bitno pridonose dijelovi Mahlerove pete i treće simfonije rezultirala je ipak vrlo uspjelim filmom koji je nekim efektnim sekvencama iz sjećanja pomalo potisnuo Mannov tekst, pa se vjerojatno zato danas bez ograda tvrdi je Gustav Mahler bio inspiracija za Aschenbacha, iako je sam Mann spominjao kako mu je ostarjeli Goethe bio prije na pameti za priču o sučeljavanju s postupnim starenjem tijela kojem ni duh niti umjetnost ne pomažu da odgodi neminovan kraj, što ga vodi prema pitanju o svim elementima egzistencije suočene s primicanjem smrti umjetnika koji u ljepoti mlade osobe vidi smisao koji mu je izmiče u umjetnosti i duhovnosti.
  
  No, je li Ostermeier gledao Viscontijev film i nije pretjerano bitno, jer je bez obzira na tu činjenicu zasigurno i na njega značajno utjecalo ozračje koje je oko Smrti u Veneciji stvorio Viscontijev film iz kojeg je vjerojatno proizašla ideja za povezivanje Thomasa Manna s Gustavom Mahlerom. Međutim redatelj (koji je s Majom Zade sačinio i tekst ili točnije scenarij predstave) ne koristi simfonije nego Pjesme mrtvoj djeci (ali i neke druge Mahlerove Liedere) i to na potpuno drugačiji način od talijanskog filmaša. Mahlerova glazba ovdje ne želi ushititi gledatelja ljepotom atmosfere koja će ukrasiti Mannov tekst. Nju Josef Bierbichler, izvanredni tumač Gustava von Aschenbacha pjeva, a nerijetko i mrmlja objašnjavajući njima a ne monolozima protagonistove osjećaje i duhovna stanja. To je nedvojbena dekompozicija Mahlerove umjetnosti i njeno pretvaranje u gradbeno tkivo nove Ostermeirove ne samo kazališne nego i multimedijalne izvedbe. U njenoj tvorbi redatelj se i prema Mannovom tekstu odnosi na sličan način. Još dok gledatelji u osvijetljenom gledalištu zauzimaju svoja mjesta predstava započinje kao proba u predvorju hotela u funkcionalnoj scenografiji Jana Pappelbauma.
  
  Pritom svojevrsni komentator čita neke odlomke Mannova teksta (koje u zagrebačkoj izvedbi vrlo nijansirano na hrvatskom interpretira Sven Medvešek). Oni uokviruju prostor radnje i upućuju na značenjske slojeve i tematiku predstave u kojoj se inače čuje malo Mannovog teksta, a karakteristične situacije iz njegove pripovijesti postavljene su u donekle aktualizirani kontekst. Tako će kolera koja prijeti i ovom izdvojenom svijetu ljepote u njemu privremeno zatočiti i ekipu dokumentarca koja se tu našla nekim drugim poslom, a sada snima i neke prizore u hotelskom prostoru, a i ono što se odigrava kroz poglede Aschenbacha  i Tadzia i što se u krupnim planovima izravno prenosi na ekran i tako zadobiva znatno veću ekspresivnost. Pritom je Ostermeierovo viđenje Tadzia (kojeg ovdje dječje zaigrano tumači Leon Klose) daleko od Viscontijevog po kojem Tadzio uživa u zavođenju zanesenog starca i bliže Mannovom po kojem Aschenbach nije siguran da li mu se dječak nasmiješio zbog osobne simpatije ili zbog svoje prirodne ljubaznosti prema svima koje susreće.
  
  Ipak to je tek jedan segment koji naglašava vezu s književnim predloškom, ali za smisao cjeline jednako je značajna uporaba glazbe, plesa, filmske slike i kazališnih postupaka (teatar u teatru kroz ponavljanje jedne situacije kao nedovoljno uspjelog dramskog prizora). To pokazuje Ostermeierovu nakanu da se bavi odnosom mnogih a ne samo jedne umjetnosti prema fizičkoj ljepoti kao smislu koji bi mogao biti temelj stvaralaštva ili umovanja. Spajajući elemente raznih umjetničkih izričaja Ostermeierovo ostvarenje postaje multimedijalna predstava u kojoj ipak kazalište i njegova sudbina imaju najistaknutiju ulogu. To je vjerojatno još vidljivije u Njemačkoj gdje je Josef Bierbichler jedan od najcjenjenihih glumaca pa njegova interpretacija umiranja umjetnika može asocirati i na smrt kazališta (barem u njegovom tradicionalnom obliku). No, to je tek jedan od oblika odnosa prema smrti koji je i u ovoj predstavi jednako mnogostruk i snažan kao i u pripovijesti Thomasa Manna, postajući na kraju i najbitniji element razmatranja odnosa tjelesnosti i duhovnosti, stvarnosti i umjetnosti, smisla života i njegovog nestajanja.
  
  Tu se otkriva kako je autorovo traženje vlastita odnosa prema smrti možda i najvažniji cilj stvaranja ovog umjetničkog djela, pa su neke analize pripovijesti Smrti u Veneciji s dosta argumenata tvrdile da ni Goethe ni Mahler nisu toliko utjecali na oblikovanje Gustava von Aschenbacha koliko je Thomas Mann kroz taj lik želio sebi dati odgovore ne samo o stvaralaštvu i ljepoti nego prije svega o smrti. A to je uspješno i na vrlo atraktivan način ostvario i Thomas Ostermeier u predstavi Smrt u Veneciji/Pjesme mrtvoj djeci, posebice u plesnim scenama triju Tadziovih sestara (vrsne plesačice Martina Borroni, Marcela Giesche i Rosabel Huguet) koje od rastrčanih djevojčica brzo prelaze put do mladih dama koje etiketom tek pokrivaju bujanje erotskih želja, da bi u efektnoj završnoj sceni gotovo nage, raspletenih dugih kosa pomamno interpretirale izazovni ples pod pepelom koji pada po njima i gasi svjetla pozornice kao i život sam.
  
  To je vjerojatno iznimno dojmljiva slika smrti koju je domislio Ostermeier. Doduše moglo bi se možda pomisliti da je u sredini svojih četrdesetih godina možda i premlad za dubinu takvih promišljanja, no Thomas Mann je 1912. kada je objavio Smrt u Veneciji bio desetak godina mlađi, a to njegovo viđenje odnosa ljubavi, umjetnosti i smrti jedno je od najimpresivnijih u povijesti književnosti kojem se Ostermeierov multimedijalni spektakl bliži i značenjem i dometima.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 12. rujna 2013.
  

Piše: