Nasmijani disident

37. dani satire Fadila Hadžića, Zagreb 5. –21. lipnja 2013.: Mestno gledališče ljubljansko, Heiner Müller, Ženska komedija (Komedija z ženskami), red. Ivica Buljan

• 
  
  Heiner Müller (1929-1995) jedan je od najvećih njemačkih dramatičara prošlog stoljeća, a Ženska komedija jedina je njegova komedija, naravno ako se ne uzme u obzir njegova pomalo zbunjujuća izjava kako je jedan od njegovih najslavnijih komada – eksperimentalni Hamletstroj moguće razumjeti jedino kao komediju. Ženska komedija nastajala je od 1950. do 1969. po radio-drami njegove supruge Inge koja je 1966. počinila samoubojstvo. U ovoj su komediji spojene dvije temeljne odrednice Müllerovog pisanja za scenu. U početku njegova stvaranja komadi su fabularno bili vezani za izgradnju Njemačke Demokratske Republike u kojoj je živio sve do njezina kraja simboliziranog padom berlinskog zida. No, kako su njegovi tekstovi bili daleko od socijalističkog realizma i prekritični za istočnonjemačke vlasti nije dugo trebalo da se nađe na njihovom udaru i da bude izbačen iz društva pisaca, a i da mu bude zabranjeno bavljenje kazalištem, te se može reći da je bio jedan od prvih disidenata. Nakon tog razdoblja uglavnom piše tekstove koji se na vrlo samosvojan način oslanjaju na starogrčku klasiku i Shakespearea i ponajviše njihovim tiskanjem i izvođenjem u Saveznoj Republici Njemačkoj Müller stječe međunarodnu afirmaciju.
  
  Iako je Ženska komedija ponajviše zbog svoje za autora netipične žanrovske usmjerenosti ostala u drugom planu zanimanja za njegov opus, ona je ipak značajna po tome što upravo nakon nje Müllerovi ženski likovi postaju kompleksni, a vrlo je zanimljiva i po načinu kako u okviru gradilišta prikazuje polet prvih godina obnove u tipičnoj socijalističkoj državi što je DDR nedvojbeno bio, oblikujući fabulu na originalan, duhovit i kritičan način kroz odnos spolova koji bi prema tadašnjoj propagandi morali postati potpuno ravnopravni već samom uspostavom socijalističkog društva. Müller pokazuje da se radi samo o praznoj paroli koju muškarci odbacuju, često i podsvjesno. Tu je međutim još važnije što je to simbol (ne)funkcioniranja, ispraznosti i licemjerja ostalih parola kojima je to društvo uvjeravalo u sretan život svojih građana.
  
  U ovom komadu taj se privid ruši već prvom scenom u kojoj se u građevinskoj jami gola kupa protagonistica Jenny Nägle koju Iva Krajnc igra s puno energije pronalazeći pravi omjer između aktivizma u borbi za ženska prava i komike u efektnom prevladavanju muških stavova i predrasuda, posebno u dokazivanju da i žene mogu raditi muške poslove, ali i u argumentiranju svojih stavova iz teorije socijalizma koju ona poznaje, a muškarci (iako bi morali) ne. Takav zaplet vodi komediju ne samo prema satiričnoj slici odnosa u realsocijalističkom društvu nego i prema humoru koji proizlazi iz ograničenosti i grotesknosti duboko ukorijenjenih patrijarhalnih stavova koje niti radikalne promjene društvenih odnosa ne mogu bitnije promijeniti.
  
  To što je Jenny i jedna od najboljih radnica Mülleru omogućuje dodatno pomicanje odnosa od uvriježenih normi. Pritom se, posebno u nijansiranosti muško-ženskih sukoba, nedvojbeno nadahnjuje Aristofanovim rješenjima i strukturom njegovih komedija. To je nedvojbeno pomoglo Ženskoj komediji koja je vezana za društvo jednog vremena i sustava koji su nestali da ostane scenski živa i da problemima i odnosima koji prelaze vrijeme u kojem je nastala i u kojem se zbiva može zainteresirati današnju publiku kao što to uspijeva i klasičnim, a i svim drugim dobrim komedijama.
  
  Ivica Buljan koji je u svojim ranijim uprizorenjima tekstova Heinera Müllera iskušavao krajnje granice kazališnog eksperimenta ovdje se koncentrirao na stvaranje komedije koja će zabavljati gledatelja i istodobno ukazivati na mnoge probleme i društvene i one među spolovima vezane za određeno razdoblje, a pritom posredno pokazuje kako ga svojim značenjem nadilaze. Zato sugestivna scenografija Slavena Tolja potpomognuta oblikovanjem svjetla Branka Šulca i primjerenim kostimima Ane Savić Gecan stvara dojmljivu atmosferu rane socijalističke države kako su je bilježili tadašnji pretežno crno-bijeli filmovi, a u tom okviru redatelj se prvenstveno brine za usuglašavanje i ritam igre vrlo dobrih glumaca među kojima su se uz Ivu Kranjc posebno istakli Jožica Avbelj kao iskusna Emma Kaschiebe koja se snalazi u svakoj situaciji, Gašper Tič kao karikirani kadrovik Zabel, Sebastian Cavazza kao snažni patrijarhalni majstor i posebno Tanja Ribič koja je uz efektno tumačenje dogmatične Hilde Prill vrsno otpjevala i songove Mitje Vrhovnika Smrekara koji su melodijom, a donekle i tekstom bili vezani za vrijeme nastanka Ženske komedije, ali je način na koji ih je redatelj uklopio u predstavu asocirao i na Bertolta Brechta, što je bila još jedna dodatna vrijednost ove iznimno uspjele komedije.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 19. lipnja 2013.

Piše: