Nepotrebno uozbiljena komedija

37. dani satire Fadila Hadžića, Zagreb 5. –21. lipnja 2013.: Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd, Branislav Nušić, Sumnjivo lice, red. Jagoš Marković

• 
  
  Jagoš Marković u nas je jedan od najpoznatijih srpskih kazališnih redatelja po režiji Gospode Glembajevih u beogradskom Ateljeu 212, predstavi s kojom se prije dvije godine Krleža nakon vrlo dugog razdoblja vratio na pozornicu u istočnih nam susjeda i koja je u nekoliko navrata gostovala i u Hrvatskoj, a isto tako i po nekoliko režija u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca. Već i po tome bilo je vidljivo da njegove interpretacije poznatih tekstova nastoje biti što originalnije i što dalje od uobičajenih viđenja.
  
  Očito je to i u osebujnoj interpretaciji komedije zabuna Sumnjivo lice najvećeg srpskog komediografa Branislava Nušića, napisanoj 1888., ali praizvedenoj tek četiri desetljeća kasnije zbog vrlo kritičnog sagledavanja srpske provincije i njezine ograničenosti u kojoj vladaju korupcija, karijerizam i nesmiljena borba. Tu kritičnost teksta tek djelomice prikriva niz komičnih situacija i dijaloških i situacijskih duhovitosti, pa zato nije niti čudo što je teško stigla na pozornicu. Nakon vremena u kojima je Sumnjivo lice bilo često igrano, jer se veći dio problema doživljavao kao produkt vremena koje je davno prošlo, Jagoš Marković je ponovo (možda čak i pretjerano) inzistirao na aktualnosti i društveno-kritičkom aspektu te Nušićeve komedije pretvarajući je u neku mješavinu drame, farse i groteske. Zato scenografija (koju također potpisuje Jagoš Marković) nema prepoznatljivih elemenata koji bi je vezivali za određeno vrijeme, ali zato razbacana obuća i papiri, te odjeća koja visi ma cugovima i povremeno se diže i spušta (ali ne koristi) stvaraju dojam nereda i prijetnje, a odsutnost boja (kao i u kostimima Stefana Savkovića) s dominatnim crnim tonovima i ponekim kontrastom bjeline stvara mračan prostor primjereniji tragediji nego komediji.
  
  Iako načelno nemam ništa protiv danas uglavnom dominantnog redateljskog kazališta u kojem su ideja autora predstave i pitanje o tome što predstava govori našem vremenu i današnjem gledatelju nadređeni svijetu pisca ipak je pretvaranje komedije u tragičnu grotesku prilično nezahvalan zahvat, jer iako nije mali broj komedija koje od primjerice Molièreovog Tartuffea do Nušića zapravo komičnošću detalja prikrivaju tragičnost fabule, njihovo pretvaranje u tragedije dovodi do ozbiljnih problema ponajviše stoga što ponajviše dijalozi, pa i cjelokupna dramaturška struktura djeluju neprirodno u takvom uozbiljenom okviru.
  
  To ponajviše pogađa glumce kojima je gotovo nemoguće pomiriti grotesknu tragičnost cjeline s komičnošću dijaloga, a upravo je taj gotovo nemogući zahtjev virtuozno realizirao Nebojša Glogovac u glavnoj ulozi sreskog načelnika Jerotija Pantića i tako spasio ovu verziju Sumnjivog lica od promašaja. On je svojom snažnom osobnošću uspio te disparatne elemente tragičnog, farsičnog i komičnog pretvoriti u različite elemente karaktera uvjerljivo tragikomičnog plašljivca koji mora izigravati snažan autoritet kako bi po vlastitoj želji mogao odlučivati o sudbinama ljudi iz svoje okoline. Na takvom putu stvaranja životnosti lica slične kvalitete pokazuje i Jelisaveta Seka Sablić kao Anđa, dok svi ostali članovi ansambla nastoje biti maksimalno komični čak i onda kada režija pojedinih prizora i ne ide takvim putem. Zato na primjer izgleda da silna energija i stanovite naznake feminizma kojima Lana Karaklajić tumači Maricu ili groteskna karikaturalnost Dragana Mićanovića u ulozi priglupog lokalnog špijuna ne pripadaju istom komadu, dok Bojan Dimitrijević kao da igra neku svoju posebnu predstavu nasmijavajući svojim komičarskim bravurama publiku bez obzira na to što se oko njega zbiva.
  
  Zato se ova izvedba Sumnjivog lica zasigurno neće pamtiti po nedvojbeno originalnim, ali ne uvijek i do kraja uspješno provedenim redateljskim rješenjima Jagoša Markovića nego po sjajnoj glumačkoj igri Nebojše Glogovca.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 17. lipnja 2013.

Piše: