Ženska slika patrijarhalnosti

37. dani satire Fadila Hadžića, Zagreb 5. –21. lipnja 2013.: Narodno pozorište Subotica, Ante Tomić, Čudo u Poskokovoj Dragi, red. Snežana Trišić

• 
  
  Roman Čudo u Poskokovoj Dragi jedan je od vrhova književnog opusa Ante Tomića koji i u literaturi kao i u novinskim kolumnama svoju iznimnu duhovitost koristi za satiričan ili ironičan prikaz svijeta u kojem živimo. Zbog komike koja nerijetko prelazi u crni humor njegova slika stvarnosti nimalo ne gubi na svojoj oštrini, ali pritom čak i najmračnijim prizorima zabavlja publiku, pa su njegovi tekstovi traženi i za obrade u drugim medijima. To se događa i s Čudom u Poskokovoj Dragi, pričom o obitelji iz zabiti Dalmatinske Zagore koja je u vrsnoj adaptaciji Željke Udovičić i virtuoznoj režiji Krešimira Dolenčića prije dvije i pol godine imala premijeru na pozornici Kazališta Kerempuh, zagrebačkog satiričkog kazališta koje već niz godina organizira Dane satire.
  
  Na istoj je pozornici na ovogodišnjem festivalu gostovalo subotičko Narodno pozorište sa svojom poprilično različitom adaptacijom i dramatizacijom Maje Pelević i režijom Snežane Trišić Čuda u Poskokovoj Dragi. Zagrebačka je predstava u mnogome počivala na efektnom i uvjerljivom uobličenju mentaliteta protagonista i njihovog užeg zavičaja, što ilustrira i uporaba brojnih pjesama Miše Kovača kao bitne odrednice tamošnje atmosfere. Subotička predstava se pak u scenografiji Ljubice Milanović odvija na pozornici promišljeno pretrpanoj raznorodnim poluraspadnutim predmetima među kojima se kreću glumci u na sličan način zamišljenim kostimima Mirne Ilić što može podjednako podsjećati na Katu Kapuralicu ili Alana Forda, te tako naznačava da se odnosi koje Tomić smješta u Dalmatinsku Zagoru mogu naći i u provincijama nekih drugih prostora. Zato su posebna vrijednost zagrebačke predstave pojedinačne glumačke interpretacije koje komiku temelje ponajviše na poigravanju dijalektom, dok režija Snežane Trišić visoke domete ostvaruje ustrajavajući na energiji i zajedništvu vrlo dobrog i ekspresivnog ansambla kojem su od jezičnih finesa bili važniji gegovi i fizička izražajnost, potpomognuti brojnim funkcionalnim i atraktivnim songovima skladateljice Irene Popović Dragović.
  
  U takvom glumačkom pristupu ujednačenog ansambla posebno je svojom snažnom, ali i karikaturalnom osobnošću patrijarhalnog oca obitelji Poskok zabavljao Jovan Ristovski, a dvojicu su sinova nasilnika dobrog srca s mnogo duhovitih gegova tumačili Srđan Sekulić i Marko Makivić, dok je najkompleksniju ulogu najstarijeg sina – Krešimira koji se nakon petnaest godina oklijevanja odlučio oženiti uspjelo interpretirao Milan Vejnović dodajući komici i poneku iskrenu emociju. Posebno je zanimljivu ulogu ostvarila Minja Peković kao njegova odabranica Lovorka koja je precizno gradirala svoj lik od burlesknih scena u početku do brzo sazrijevajuće mlade žene koja u završnici predstave održi naglašeno feministički govor o ograničenosti muškaraca, što je ne samo izazvalo ovacije na otvorenoj pozornici nego ukazalo i na svježe, žensko scensko (redateljica, dramaturginja, skladateljica, scenografkinja i kostimografkinja) čitanje Tomićeve humoristične proze o zabiti u kojoj još uvijek opstaju stari patrijarhalni odnosi što je rezultiralo vrlo dobrom i izrazito samosvojnom predstavom.

  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 12. lipnja 2013.
  

Piše: