Crno, bijelo i ljubomora

20. Međunarodni festival malih scena, Rijeka, 2. – 11. svibnja 2013.: Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd, Srbija, William Shakespeare, Othello, red. Miloš Lolić

• 
  
  Publika Međunarodnog festivala malih scena u Rijeci već je imala prigodu upoznati se s Milošem Lolićem, jednim od najuspješnijih srpskih redatelja mlađe generacije. Stoga je i Othella što je prikazan posljednje večeri dvadesetog festivala mogla očekivati kao predstavu u kojoj je velika pozornost posvećena tekstu i glumcima. I doista, predstava u izvedbi ansambla Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda vjerna je poeziji Shakespeareova stiha što ih glumci izgovaraju s dosta jasnoće i sigurnosti u artikulaciji, ali uglavnom u granicama korektnih glumačkih interpretacija. A upravo je glumac u fokusu na sceni ogoljenoj i određenoj s tek nekoliko paravana. U toj gotovo apsolutnoj slobodi dopisivanja prizora što se nižu pred nama, očekivanja publike od glumaca postaju velika i, na žalost, te riječke večeri nedosegnuta.
  
  Priča o Mauru kojeg je Venecija poslala na Cipar da je brani od Turaka, a koji se prije toga tajno oženio jednom od mladih Venecijanki iz ugledne obitelji, sama po sebi bila bi zanimljiva, ali tragedijom postaje tek kada se u nju uplete manipulator Jago. Othello Vojina Ćetkovića tek uz njegovu pomoć pretvorit će se od zaigrano dobrodušna zaljubljena muškarca u osvetnika-ubojicu i tragičnog samoubojicu. Njegova transformacija i fizički je određena promjenom boja što ih nanosi na lice i ruke i kojima boji svakog koga dotiče: od crne, preko ljubomorne zelene, zatim plave mirenja sa sudbinom, do zlatne produhovljenja. I inače su boje jedan od zanimljivih elemenata predstave. Dok jednostavna kostimografija Marie Jelesijević priziva Mediteran i 1604., tek marama ljubičaste boje smrti osuđuje i ubija Desdemonu. Scenografkinja Jasmina Holbus koristi kontrast crnih i sivih paravana i žutog (također boje ljubomore) poda koji vrišti upozorenje na zlo koje se događa.
  
  Već Othello u glumačkoj interpretaciji odstupa od uobičajene tipologije vojnika, pobjednika i osvetnika, ali Jago Nikole Đurička nije veliki dijabolični manipulator. Doduše, osvete ima u njegovoj motivaciji, baš kao i ambicije, ali je puno više određen činjenicom da se našao u pravom mjestu, u pravo vrijeme i okružen ljudima kojima se može igrati. U jednom trenutku i sam će povjerovati da je on taj koji određuje u kom se smjeru okreće kotač sudbine, ali dok se ispred njega gomilaju leševi, njegovo samopouzdanje postaje začuđenost pred činjenicom da je situacija izmakla kontroli. Đuričkov Jago je zapravo neostvaren, znači i duboko nesretan čovjek.
  
  Zanimljiv je postupak kojim Lolić naglašava društveni kontekst u kojem se drama odvija. Zavirivanje u tuđe tanjure, sobe i postelje sigurno nije izum novovjekog žutog tiska, pa je lako zamisliti koliko je interesa mogla izazvati, među Othellovim vojnicima i među pripadnicima venecijanske elite, skandalozna veza Maura, znači stranca i ugledne venecijanske kćeri. Gotovo kao u nekom od realitya bigbrotherovskog tipa, svi su akteri neprestano zajedno na sceni, a oni koji ne sudjeluju u prizoru nadgledaju sve što se događa. Njihovo prisustvo naglašeno je činjenicom da nema glazbe nego sami, pljeskanjem, stupanjem, lupanjem, pjevanjem proizvode zvučnu kulisu događanja.
  
  Redatelj je istu ulogu namijenio i publici. Gotovo do kraja predstave upaljeno je svjetlo u dnu gledališta koje pomiče posjetitelje iz ugodne voajerske uloge u svjedoka događanja. Ne postoji granica, upozorava osvjetljenje, između onoga tamo i ovoga ovdje. Sve je to jedan svijet u kojem razni Mauri pokušavaju živjeti svoje ljubavi, ali im tisuće ljudskih slabosti to ne dozvoljavaju. I taj je pomak najvrjednije iskustvo ove predstave.
  
  © Tatjana Sandalj, KAZALIŠTE.hr, 23. svibnja 2013.

Piše: