Mračna slika svijeta

Zagrebačko kazalište mladih: Magnus, Max Bunker, Nenad Brixy i Dario Harjaček, Alan Ford, red. Dario Harjaček

• 
  
  Za razliku od mnogobrojnih ekranizacija stripova u kazalištu su vrlo rijetke prigode da ih se iskoristi kao materijal za stvaranje predstava. Iako sva tri medija imaju stanovitih dodirnih točaka navlastito u vizualizaciji i dijalogu, njihove su dramaturške zakonitosti potpuno različite, pa ni pomalo nategnuta veća bliskost stripa i filma, zbog toga što bi kvadrat stripa bio sličniji filmskom kadru nego svijetu kazališne pozornice, ne objašnjava razloge zašto se filmaši za razliku od kazalištaraca mnogo češće nadahnjuju stripom i pritom nerijetko postižu izvanredne rezultate, ne samo komercijalne nego i umjetničke. Iako je bilo nekoliko vrijednih pokušaja da se u igranom filmu izgradi struktura primjerena stripovskoj, ipak su filmovi koji se najviše pamte i gledaju potaknuti gotovo stereotipnim pretpostavkama o tome da većinu filmske publike tvore mladi kojima potpuno odgovara pojednostavljena stripovska fabula, a spektakl će se ostvariti spektakularnim vizualnim efektima i tehničkim inovacijama, što je nerijetko bilo toliko maštovito i nabijeno značenjima da su neki od tako postavljenih filmova ostvarili izvanredno visoke domete.
  
  U teatru je takav spektakl i tehnički vrlo teško ostvariti, a čini se da je neusporedivo duža teatarska tradicija od one filmske dovela do toga da su kazališni autori uglavnom gledali na strip kao na nižu vrstu, pa su ga rijetko koristili čak i za predstave za djecu i mladež gdje bi se vjerojatno način stripovskog fabuliranja mogao uspješno iskoristiti dok se na takvo nadahnuće za ozbiljnije scenske projekte iznimno rijetko pomišljalo. U tom kontekstu hrabra je zamisao Darija Harjačeka o predstavi prema kultnom Alanu Fordu, posebice zato jer ga ne koristi prvenstveno za predstavu za mladu publiku, iako je i to vjerojatno bila jedna od njegovih, doduše sporednih namjera. To je razumljivo i zbog toga što je današnjem mladom naraštaju taj strip znatno manje poznat nego mnogim prethodnim generacijama u posljednjih četrdesetak godina. Njima je Alan Ford bio značajniji od vrhunskog stripa te su njegove tipične situacije ili svojstva njegovih likova često korištena za sažeto definiranje ljudi ili događaja s kojima su se brojni ljubitelji tog stripa sretali, a crni humor kao dominantni ton stripa postajao je nerijetko i temelj doživljavanja tadašnje društvene stvarnosti.
  
  Zato je Harjaček (uz pomoć dramaturginje Katarine Pejović) očito želio u svoj projekt uključiti i odnos prema povijesti primanja tog stripa u našoj sredini po kojem je on bio bitna odrednica kulture i društva u kojima je postao popularan, što se dalo naslutiti i po efektnoj ulozi Edvina Liverića koji je kombinirajući elemente ceremonijalmajstora iz filma Cabaret i vampira kao Najavljivač uvodio pojedine prizore predstave ukazujući s mračnim šarmom na dominantnu ulogu novca ne samo u groteskno mračnom izmišljenom New Yorku u kojem se radnja stripa zbiva, nego i u našoj sredini od trenutka kada se taj strip u njoj pojavio i ubrzo postigao kultni status pa sve do danas. Ta poveznica s današnjicom posebno je naglašena u epizodama triju svinja dobročiniteljica koje su efektno odigrale Katarina Bistrović Darvaš, Nataša Dorčić i Marica Vidušić povezujući svoja groteskna lica s aktualnim izborom za gradonačelnika, ali i s asocijacijama na Orwellovu Životinjsku farmu.
  
  Ipak redatelja je očito još više intrigirala činjenica da je najveću popularnost (čak znatno veću nego u Italiji u kojoj je nastao) Alan Ford postigao baš u Hrvatskoj, što je nedvojbeno velikim dijelom bila zasluga sjajnog prijevoda Nenada Brixyja koji je s pravom uvršten među autore teksta za predstavu. Harjaček je pritom bio svjestan da vrhunski dometi Brixyjevih dijaloga do punog izražaja dolaze u stripu za koji su napisani, jer se kroz njih tekstom zapravo u potpunosti zamjenjuje pokret kojeg statični strip-kvadrat samo navješćuje. Zbog toga je njihovo prenošenje na pozornicu i oživljavanje kroz likove predstave koji se kreću zahtijevalo komplicirano rješenje ukoliko se ne krene lakšim putem brzog i grotesknog govora koji će biti sam po sebi smiješan. Harjaček je u tome nedvojbeno vidio srž scenske adaptacije stripa i pronalaženja kazališnog adekvata stripovskoj formi i to je nastojao riješiti umjerenom stilizacijom govora i scenskog pokreta (kojeg je osmislila i uvježbala Nataša Manojlović) najvećeg dijela ansambla koji je time dobio pomalo začudnu pomaknutost od detaljističkog preslikavanja stripa koje su kao namjernu suprotnost vrlo dojmljivo naglasile maske i kostimi Doris Kristić te scenografija Ive Matije Bitange i Lea Vukelića (u spoju s oblikovanjem svjetla Aleksandra Čavleka).
  
  Kroz taj je kontrast stripovski svijet Alana Forda zadobio svoj kompleksni kazališni život na sceni ZKM-a koji se možda neće lako uskladiti s očekivanjima obožavatelja stripa od kojih svatko ima svoju (vjerojatno bitno različitu) sliku tog svijeta, a i očekivanja kojim putem bi njegova realizacija trebala ići. Ako se gledatelj uspije osloboditi tih unaprijed određenih očekivanja onda će sigurno cijeniti napor uložen u stvaranje složene predstave koja predstavlja ozbiljno dostignuće u nastojanju da se pronađe stripu primjeren kazališni izraz. Ipak dosljednost u stvaranju posebnosti likova neke od njih donekle je lišila mogućnosti da budu sukladno stripu snažni pokretači radnje, pa tako i pored izvanredne fizičke sličnosti s junacima stripa i uvjerljivim formiranjem karaktera uz niz detalja preuzetih iz crtanog medija Alan Ford u tumačenju Filipa Nole i Bob Rock Jasmina Telalovića nisu previše bitni za razvoj fabule, a još manje su istaknuti Rajko Bundalo kao Šef, Damir Šaban kao Jeremija ili Maro Martinović kao Grunf, dok se jedino Zoran Ćubrilo u malom prostoru koji mu je bio na raspolaganju upečatljivo poigravao suprotnostima karaktera Sir Olivera. Zato je u mnogim scenama najbitniji antagonist Superhik koji krade od siromašnih da bi dao bogatima. Od apsolutnog negativaca u vrlo dobroj interpretaciji Milivoja Beadera on se pretvorio u jedino biće koje u ovom komadu ima bar neka ljudska svojstva, a time redatelj ide korak dalje od stripa prikazujući da se ljubav i osjećaji u svijetu kojim vlada novac mogu pojaviti samo kod potpuno neprisebnih osoba. Zato je ovdje mnogo više prostora nego u stripu dano Beppi Joseph, koja u izvrsnom, energično grotesknom tumačenju Nađe Perišić krajnje vulgarno i podcjenjivački odbija ljubav tog čovjeka koji je strah i trepet grada, ali za nju tek krajnje nesposobni slabić baš zbog toga što ga vode osjećaji, a ne pohlepa.
  
  Ipak pravi protivnik Superhiku je Broj Jedan,vođa grupe TNT, bezvremeni starac u kolicima koji je u stripu fantastična i poprilično komična pojava zbog svoje nevjerojatne dugovječnosti i načina na koji drži pod kontrolom svoje siromašne agente kojima ne samo da ne plaća nego im oduzima i ono malo novca do kojeg ponekad uspiju doći. Strip uz to potcrtava bizarnost njegovih priča iz davnine u kojima je imao važnu ulogu, dok je u predstavi on pravi tiranin prema svojim podređenima koje drži u strahu, jer je on potpuno jednak, iako čak i lukaviji, gradonačelniku i svim korumpiranim političarima i bogatašima. Zato dok je u stripu naglasak na crnom humoru i nerealističnosti svijeta u kojem su negativne pojave tako predimenzionirane da izazivaju smijeh, predstava i pored nekih komičnih situacija, a i sve svoje stiliziranosti predstavlja potpuno mračnu sliku suvremenog svijeta u kojem nas ni crni humor ne može uvjeriti da je ta slika izmišljena. A da bi tako zamišljena predstava mogla uvjerljivo funkcionirati presudna je bila uloga Broja Jedan koju je fascinantno odigrala Doris Šarić-Kukuljica. Pritom je u prvom trenutku mogla zapanjiti izvanredna maska koja ju je poistovjetila sa stripovskim predloškom, no najveća vrijednost njezine interpretacije, pa i predstave u cjelini, bila je izvanredna snaga njena nastupa kojom je dominirala pozornicom.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 30. svibnja 2013.

Piše: