Begović kao uzor za svevremenost

Milan Begović, Božji čovjek, Exlibris, Zagreb, 2010.; Milan Begović, Myrrha i Amerikanska jahta u splitskoj luci, Exlibris, Zagreb, 2010.

• Milan Begović, pjesnik, pripovjedač, dramatičar, putopisac, esejist, kazališni kritičar i prevoditelj drži se jednim od najprevođenijih i najizvođenijih hrvatskih dramatičara. U pedesetak godina djelovanja pisao je puno i raznoliko – poeziju, drame, kritike, feljtone, novele, romane, eseje putopise i libreta. Svojim radom upisao se u povijest hrvatske književnosti kao jedan od stvaralaca hrvatske moderne, a najintenzivniju književnu djelatnost ostvaruje dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća kada nastaju njegova ponajbolja djela – drame Božji čovjek, Pustolov pred vratima i Bez trećega, komedija Amerikanska jahta u splitskoj luci... Begović se tijekom svog stvaralaštva okušao u raznim stilskim, tematskim i žanrovskim oblicima pri čemu su ga nadahnuli različiti motivi i stilske epohe realizma, verizma, modernizma, avangarde... Osim toga djelovao je kao profesor književnosti, a radio je kao dramaturg i redatelj u Hamburgu i Beču čime je ostvario uspješnu kombinaciju teorijsko-praktične simbioze koja je u kritičkim tumačenjima njegovih djela izazivala najviše kontroverzi. Upravo zbog djelovanja u kazalištu, kritika je Begoviću zamjerala da su mu drame „teatarski tekstovi“ više nego li „dramsko-književni tekstovi“, odnosno da je konstruirao djela prema zakonitostima i zahtjevima scene pri čemu „riječ gubi značenje, prestaje biti suština drame, a scensko oblikovanje dramskog materijala postaje najvažniji element stvaranja“ (Senker, Boris Begovićev scenski svijet, HDKKT, Zagreb, 1987). Takva i slična tumačenja rezultirala su stavom kako piše pragmatski, po željama, za puku zabavu publike, ne pruža psihološke opise likove i prethodnih događanja, kako mu likovi nemaju unutarnjih sukoba, nego se napetost tvori vanjskom dramatikom, kako nije političan prema društvu...
  
  Sve navedeno donekle i stoji, međutim pogrešno je zaključno ustvrditi (što je često bio slučaj) da su „teatarski tekstovi“ umjetnički manje vrijedni od „književno-dramskih“. Usprkos oblikovanju za scenu kao početne premise u ishodištu stvaralačkog koncepta, Begovićevićeve drame posjeduju logiku koja ne dopušta predah čitatelju, pravu mjeru ritma te živ i autentičan dijalog. Jednako tako, Begoviću je nužno priznati vještinu u stvaranju scenične drame, vještinu u poetsko-filozofskom predočavanju čežnje i ljepote ženskog bića, emancipirane poglede na ženski spol koji nije pasivni promatrač radnje, nego je aktant koji djeluje, mijenja se i utječe na radnju, a neodgovorno bi bilo ne uzeti u obzir i društveni kontekst u kojem je Begović stvarao.
  
  Begovićevo vrijeme, vrijeme je pobjede civilizacije nad erosom pa dramatičar stvara utopijsku sliku željenog svijeta u kojem pobjeđuje ljubav i istina, dobro i duhovnost kao opreka teretu moderne u kojemu nema mjesta za prirodnost ni ljubav (Bilić, Anica „Umjetni svjetovi hrvatske moderne u komediji“ u: Fluminensia 2/2011., Odsjek za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2011).
  
  Drama Myrrha, Begovićev dramski prvijenac iz 1902. godine, nastala je na temelju antičkog mita o rodoskrvnoj vezi ciparskog kralja Kinyrasa i njegove kćeri Myrrhe iz koje je nastao Artemidin ljubavnik Adonis. Za razliku od Begovićeve verzije, u izvornom mitu Myrrha djeluje svojom voljom, a tek se nakon trudnoće s ocem obraća bogovima za pomoć. Begović je svoju Myrrhu oslobodio krivnje pred društvom uvevši božicu Kypridu kao Myrrhinog nalogodavca za incest. Suočena s božjom naredbom, Myrrha nema izbora, a u to je uvjerava i okolina. S jedne strane plaše je kaznom bogova koja će zasigurno biti okrutnija od čina incesta, a s druge je i potiču na čin u čemu sudjeluje i majka koja joj govori kako i najgrešniji čin može postati svet ako to traže bogovi. U trenutku kada si Myrrha, zgađena činom koji treba učiniti, želi oduzeti život pojavljuje se dojilja koja je ohrabruje i prerušenu odvodi kod pripitog oca. Usprkos Myrrhinom protivljenju, dojilja inzistira na obavljanju čina, a strahotna situacija se intenzivira zamrzavanjem posljednje slike u kojoj otac, svjestan učinjenog, baca koplje na Myrrhu.
  
  Čini se kako je Begović tu povezao mnoga tumačenja iz prethodnih epoha aludirajući na nemogućnost suprotstavljanja pojedinca moćnicima / bogovima, neizbježnost usuda, paradoks svijeta u poimanju ljubavi s obzirom na prirodu (u kojoj je incest među životinjama normalna pojava) i društvo (civilizacijske norme pri čemu incest predstavlja tabu), sliku svijeta u kojem život bez ljubavi i istine nema smisla (Myrrha je zapravo zaljubljena u pastira Tityrosa, ali ga odbacuje pred božjom voljom). Bilo kako bilo, Myrrha je drama koja završava tragično, a svakome ponaosob je dano da je iščita u svom povijesnom i individualnom trenutku. Zanimljivo je kako u dramskom prvijencu Begović piše tipično dramsko-književni tekst koji ne stvara iz vizure scenskog izvođenja. To se ponajbolje iščitava iz deskripcija krajolika u didaskalijama, čime se čitatelja uvodi u ambijent, stvara dojam i atmosfera, za razliku od kasnijih drama u kojima se u didaskalijama iščitava scenska promišljenost u opisima predmeta, njihovog rasporeda u prostoru, oblika i veličine. Myrrha se razlikuje od kasnijih tekstova i u gradnji sukoba, koji su ovdje okarakterizirani unutarnjom dramatikom – sukobom lika sa samim sobom i dubokom psihološkom motivacijom, dok će kasnije pretežno temeljiti na vanjskoj dramatici – oprekama u željama, motivima i djelovanju suprotstavljenih glavnih junaka.
  
  Božji čovjek iz 1924. godine mistično je religiozna drama s elementima folklornog misticizma, kršćanske duhovnosti i senzualne energije u kojoj će Begović jasno pokazati formalnu strukturu pragmatičnog pisanja za scenu: didaskalije imenuju predmete, oblike, veličinu i građu te njihovo precizno mjesto u scenskom prostoru, napetost ne nastaje u unutarnjoj dramatici lika nego u vanjskoj – u isticanju razlika između nositelja radnje (Damjan i Krstan), površno opisivanje fizičkog izgleda likova i karaktera kako bi glumci mogli stvoriti scenske likove, a pokazati će i sebi svojstvenu dramsku shemu likova – jezgru koju čine tri lika u sukobu – jaka žena (dinamična žena koja se prilagođava situaciji i djelovanjem mijenja svoju sudbinu, čini izbore), individualist (aktivniji lik Krstan) i konformist (pasivniji lik Damjan).
  
  Kroz priču o Mari (koja je od djetinjstva obećana svećeniku Damjanu, a zaljubljuje se jedne večeri u progonjena hajduka Krstana), Begović gradi kontrast između dva različita svijeta. S jedne strane nalazi se Damjan (posrednik između riječi Božje i naroda) koji je spreman oprostiti Marin preljub s Krstanom, spasiti Krstana od smaknuća pa i dati Mari slobodan izbor da odluči s kim će živjeti, a s druge strastveni i neobuzdani hajduk Krstan. U tom sukobu dva muškarca (duhovnog Damjana/Isusa i svjetovnog Krstana/hajduka) te žene (Mara kao grešnica Marija Magdalena) koja se mora odlučiti, leži sva drama djela jer je do kraja neizvjesno koga će Mara odabrati. Oko motiva ljubavi (ljubav je čest motiv u većini njegovih djela), Begović vješto isprepliće kršćanske svjetonazore koji zaokružuju dramu. Tri čina tako su uokvirena Damjanovom jutarnjom propovijedi (u kojoj ideološki tematizira kršćanski nauk) i večernjom (u kojem potvrđuje misli iz jutarnje mise s primjerima iz konkretnog života), a u kojima iznosi tri temeljne postavke na kojima Begović gradi likove – pokajanje, oprost i pomoć bližnjem. Tako će Damjan sve oprostiti Mari, Damjan i Mara Krstanu, Mara i Damjan pomažu bolesnima i napaćenima, a Krstan će zaslužiti vlastiti oprost robujući dragovoljno u Mlecima. U toj toploj, emotivnoj i tragičnoj priči o nesretnoj ljubavi, rastrganosti između duhovnog i svjetovnog, Begović će gotovo poetsko-filozofski opisati čežnju i senzualnost žene te potvrditi svoju postojanu zaokupljenost erotskom problematikom i „tajnom o međusobnoj ovisnosti i sukobljavanju muškarca i žene“ (Hećimović, Branko Trinaest hrvatskih dramatičara, Znanje, Zagreb 1976).
  
  Nakon drame s uzorima iz antičke mitologije, mistično religijske drame, slijedi kronološki posljednja u tom nizu, komedija Amerikanska jahta u splitskoj luci iz 1930. godine. Radnja te komedije smještena je u Split u vrijeme između dva velika rata dvadesetog stoljeća. Cijelu strukturu komedije Begović je zamislio u kontrastiranju suprotnosti pa se tako s jedne strane pojavljuje obitelj De' Milesi, stara aristokratska obitelj ogrezla u siromaštvu i dugovima u tolikoj mjeri da im švelja/sluga Điđeta daje novac, a s druge obitelj Tudor, bogati Amerikanci porijeklom iz Splita koji dolaze posjetiti rodni kraj s blještavom jahtom – fizička suprotnost oronulosti palače De' Milesievih. Sama radnja također je ispunjena mnoštvom simboličkih oprečnosti koji određuju položaj likova u društvu. Obitelj De' Milesi posjeduje Tizianov portret Frančeska De' Milesia koji im je jedina nada za spas (a zapravo je bezvrijedni falsifikat) te ga Kontesa Kata i stričevi Konte Ruđe i Konte Mome planiraju prodati i podijeliti novce, a njemu je suprotstavljen Điđetin šivači stroj kojim ona zarađuje za život za razliku od njih; radišnoj Điđeti suprotstavljena je bogata i razmažena Filipova kćer Phoebe koja je navikla imati sve što poželi; aristokratima neradnicima, Filip koji je otišao u Ameriku kao siromah i obogatio se do neslućenih razmjera...
  
  Radnja se zapetljava kada Konte Keko De' Milesi (mladi student doktorand) dobije zadatak provesti Filipovu obitelj po Splitu i okolici pri čemu se on i Phoebe zaljubljuju, a Keko je u vezi s Điđetom. Čitava Kekina obitelj u toj vezi vidi šansu za spas iz siromaštva pa ga potiču ne obraćajući pažnju na muku vjerne Điđete, savjetujući joj kako će svima biti bolje. Dobronamjerna Điđeta oprašta Keki shvaćajući položaj obitelji te prepušta Keku mladoj Amerikanki. Kada je praktično sve gotovo, Phoebe razvrgava zaruke sa zaručnikom Leejem Prenticeom i želi povesti Keku sa sobom u Ameriku, događa se neočekivani obrat. Keko odustaje od Phoebe, a ona dolazi u njihovu palaču kako bi provjerila koliko ga Điđeta voli. Shvaćajući da je Kekina i Điđetina ljubav iskrena i nepatvorena, Phoebe se povlači priznajući kako je sve to za nju bio mali flert. Kao da sve to Begoviću nije bilo dovoljno, odlučuje se za još jedan obrat kojim će stvoriti fantastičan happy end. Nakon što jahta isplovi na vrata palače dolazi podvornik Pučke banke, Filip šalje veliku svotu novaca (Kekina baka posudila mu je novac za odlazak u Ameriku) Kati, Ruđi i Momi, Keko dobiva veliki iznos za falsificiranog Tiziana (iako znaju da je falsifikat), a Phoebe Điđeti ostavlja svoju bisernu ogrlicu kao svadbeni dar za njezino vjenčanje s Kekom.
  
  Begović je bio i ostao veliki dramatičar koji je obilježio hrvatsku književnost prve polovine dvadesetog stoljeća. Svestran u stvaralaštvu kao i u životu pisao je različite žanrove iz različitih izvorišta od dramsko-književnih do teatarskih tekstova. Likovi su mu s obzirom na vizuru iz koje je pisao bili razrađeni, dijalozi lako pratljivi, tečni i autentični, a djela vješto tehnički razrađena. Ono što je konstanta njegova stvaralaštva osjećaj je topline s pozitivnim emocijama, afirmacija istine, ljubavi i oprosta pa kada se i čini da pojedini likovi tragično završavaju nagrada ih čeka na drugom svijetu. Slično svojim motivima, Begović svoje likove ne osuđuje nego ih prihvaća kakvi jesu, potvrđujući i kroz fikcionalne radnje svoje temeljne postavke. Motivi su mu univerzalni i svevremeni – propali bogataši, iskrene, tragične ljubavi, sukobi žene i muškarca... Upravo ove tri drame pokazuju veliku Begovićevu vrijednost u još jednom aspektu književnosti – komentaru društva i života. Tragični lik Myrrhe koja kao osoba pati pod jarmom više sile, nesretna ljubav Mare, sukob svjetovnog i duhovnog te propali i fikcionalni svijet bogataša i svijet novih bogataša u liku Filipa, svi se oni s malo prilagodbe lako mogu prebaciti u suvremenost. Begović tako može poslužiti kao uzor suvremenim autorima kako se stvara svevremena kvaliteta, komentira društvo i svijet, a sve kroz afirmaciju pozitivne misli i temeljnih vrijednosti bez potrebe za pesimizmom i crnilom sveprisutnim u današnjoj dramatici.
  
  ©Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 30. svibnja 2013.

Piše: