Divljim brzacima iskrenih emocija

Elvis Bošnjak, Nosi nas rijeka i druge drame, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 2011.

• Elvis Bošnjak suvremeni je i svestrani hrvatski dramatičar, glumac, scenarist i umjetnički direktor Kazališta Playdrama iz Splita koje je osnovao 2008. godine. Kao dramatičar javlja se na hrvatskoj dramskoj sceni krajem devedesetih. Prva postavljena drama, Otac, praizvedena mu je 8. prosinca 2000. godine u HNK-u Split, a iduće je godine dominantno osvojila i 11. Marulićeve dane (nagrade za najbolju dramu, režiju, glumca i predstavu u cjelini). Niz nagrada nastavio se na Marulićevim danima i 2003. godine kada je drama Nosi nas rijeka u produkciji istog kazališta osvojila nagradu za režiju i najbolju dramu, a za istu je dobio i nagradu Vladimir Nazor. Posljednja u nizu nagrada je nagrada Marin Držić koju je dobio za dramu Žice i žileti 2008. godine. Usprkos velikom broju nagrada i priznanja Bošnjakove drame nisu naišle na veće prepoznavanje unutar kazališnih kuća diljem Hrvatske pa mu je tako većina drama izvedena u HNK Split: Otac 2000. godine, Nosi nas rijeka 2002. godine i Hajdemo skakati po tim oblacima 2004. godine. Jedino je GDK Gavella 2011. godine postavilo Nosi nas rijeka, a 2012. godine u svom je Kazalištu Playdrama producirao Srce veće od ruku.
  
  Srećom po čitatelje i kazališnu zajednicu, Bošnjak se na dramskoj sceni pojavio krajem devedesetih izbjegavši tako u začetcima formiranja svoje dramske osobnosti trendovsku struju političkih drama crnih slika svijeta – novi pesimizam. Ipak, nije izbjegao val približavanja hrvatske dramatike trendu nove europske drame pa iako se nije dao posve utopiti u struju pesimističnih likova, situacija, poništenja emocija i temeljnih ljudskih vrijednosti, nije niti mogao potpuno pobjeći od iste. Bošnjakovo stvaralaštvo tako odlikuje mješavina novog pesimizma, nove europske drame, postmoderne i dekonstrukcije, ali pritom zadržava i klasične konvencije drame, stvarajući samosvojni, specifični dramski izraz u kojem pojedini elementi prevladavaju ovisno o nadahnuću, temi i vremenu stvaranja.
  
  Upravo zbog šarolikosti i različitosti stila aktualnu zbirku potrebno je strukturirati prema estetskim odrednicama i temeljnoj poetici koja se kroz njih provlači. Prva i posljednja drama u nizu (Otac i Žice i žileti), koje zaokružuju ovaj mini opus od pet ponuđenih drama, svojim temama ponajviše se oslanjanju na trend nove europske drame i mračnog pesimizma. U prvijencu, psihološkoj i trilerski napetoj drami Otac okosnicu događanja čini iščekivanje Mrve, Abela i Florijana (kriminalci, ubojice...) najavljenog povratka starog ćelijskog cimera – Oca (silovatelja vlastite malodobne kćeri i pedofila silovatelja i ubojice). Napetost se pritom gradi u pokušaju odgonetavanja činjenice zašto se Otac želi vratiti u svoju staru ćeliju dan prije nego što će biti pušten na slobodu. Velika zbrka i panika zatvorenika u kojima otkrivaju svoje slabosti, snagu, strahove i dvojbe kulminira dolaskom Oca koji objavljuje kako se vratio da bi se ubio prije nego ga puste na slobodu, a sve završava smrću i otvorenim krajem. Bošnjak je u toj drami pokazao zanimljiv potencijal u preciznom građenju dramaturgije likova, guleći razvijanjem radnje sloj po sloj protagonista kako bi ih na kraju potpuno razotkrio, što se tek poslije pokazalo nužnim i korisnim korakom u Bošnjakovom dramatičarskom razvoju koji će u punom sjaju zasjati u drami Nosi nas rijeka.
  
  Posljednja drama, Žice i žileti odlazi u još veću krajnost. U Ocu sama tematika i ne predstavlja toliko upitni element jer se radi o izoliranom, marginalnom sloju društva čiji su pripadnici kažnjeni za svoje postupke pa je i zanimljivo čitati kako Bošnjak pokušava interpretirati njihove osobnosti i nedoumice u danoj situaciji. Međutim, Žice i žileti prikazuju urbanu, disfunkcionalnu obitelj u realnom vremenu i prostoru s realnim likovima i svakodnevnim događajima. Goran i Petra su supružnici čiji brak ne može podnijeti Petrinu umjetničku inklinaciju slikanja muških aktova u koje se zatim i zaljubljuje i spava s njima. Petrina sklonost dovodi do toga da joj se odrasli sin Vid u očaju nudi kao model za slikanje kako više ne bi dolazila u napast jer majka se ne bi trebala zaljubiti u sina. Međutim, događa se upravo obrnuto. Vid se zaljubljuje u majku, objavljuje da je homoseksualac, a pritom cijeli život masturbira na vlastitu majku i sestru Milu. Mila se udaje za majčinog modela, narkomana i propalicu, majka ulazi u vezu s bivšom djevojkom kćerinog supruga, otac udomljuje prostitutku koja će se brinuti za njega jer je slomljen situacijom pokušao samoubojstvo i ostao paraliziran, a dvadeset i pet godina kasnije, Vid piše scenarij za film u kojem razotkriva obiteljsku priču što kulminira njegovim nasilnim ubojstvom – ubio ga je sestrin suprug jer je u scenariju napisao da je bio zaljubljen u njega. Klasična priča nove europske drame u kojoj su likovi osakaćeni fizički i emocionalno u kojoj sinovi masturbiraju na majke, nitko s nikim ne može ostvariti komunikaciju, a i trenutak u kojem Bošnjak daje naslutiti da postoji nešto dobro i u tim ljudima (Petra se vraća sedamdesetogodišnjem, sada i slijepom, Goranu kako bi se brinula za njega) propada jer kada Goran kaže da je voli, Petra u zadnjoj replici izjavi kako mu ne vjeruje.
  
  Treća i četvrta drama u nizu (Hajdemo skakati po tim oblacima i Srce veće od ruku) nalaze se u nekom vlastitom poetskom prostoru, ne pripadaju niti ovoj pesimističnoj strani, niti klasičnoj drami, a posjeduju obilježja otvorenosti, dekonstrukcije prostora i scena, krnjih replika u kojima je neizgovoreno važnije od izgovorenog. Poput uspostavljene odrednice i same drame su prostorno i vremenski nedefinirane pa tako Hajdemo skakati po tim oblacima ima dva protagonista Sema i Ritu koji u trideset i šest skica predstavljaju kratke isječke iz svog života, od radosti, sreće, zaljubljenosti, nemogućnosti trudnoće, svađa i pomirbe... Srce veće od ruku nadovezuje se tematski na prethodnu, baveći se problemima parova – ljubavi, preljuba, osjećaja samoće i napuštenosti, samo što ovdje Bošnjak uvodi dodatna dva lika koja mu omogućavaju produbljivanje odnosa između suprotstavljenih strana. U središtu nedefiniranog prostora dva su para Muž i Žena i Prijatelj i Prijateljica. Muž vara Ženu s Prijateljicom, a Žena Muža s Prijateljem i obrnuto, a dramska radnja ne počiva toliko na stvarnim susretima bračnih partnera s ljubavnicima, nego na trenutcima u kojima su partneri zajedno, ali u mislima istovremeno paralelno komuniciraju s ljubavnicima tako da se radnja odvija na dvije razine, onoj fizičkoj realnoj gdje partneri ne ostvaruju kontakt i onoj podsvjesnoj realnoj na kojoj partneri jednako tako ne ostvaruju kontakt sa svojim ljubavnicima.
  
  Druga drama u nizu, Nosi nas rijeka, najveće je blago Bošnjakova opusa. To je najkvalitetnija, najrazrađenija i najzrelija Bošnjakova drama, smještena u realan prostor Dalmatinske zagore u situaciju običnog, svakodnevnog života. Baveći se malim problemima malih ljudi, Bošnjak kroz priču o smrti Majke u trenutku kada Stipe, Nikola, Jerko i Seka (braća i sestra) pripremaju kolinje, tematizira jednostavnu stvarnost čovjeka – kolinje ne može stati jer je Majka umrla. Međutim, u toj svakodnevnoj banalnosti krije se nešto puno važnije – problematika komunikacije unutar obitelji. Rad se koristi kao izgovor za izbjegavanje razgovora o bitnim temama – majčinoj smrti, problemima oko nasljedstva, Nikolinim problemima s alkoholom i brakom, Stipinom materijalističkom pogledu na svijet, Jerkovoj nesreći u rijeci prilikom koje se utopio Strinin sin, Sekinom razvodu i novoj ljubavi te brizi o sinu na studiju u Zagrebu... Bošnjak tako u drami vrlo vješto suprotstavlja dvije razine postojanja, stavljajući u prvi plan obavljanje svakodnevnih poslova (kao govorne radnje likova) zapravo naglašava svu tragičnost nakupljenu u likovima o kojoj se ne razgovara i koja se događa u pauzama i tišini – pomalo poput Čehova. Likovi su precizno i minuciozno razrađeni, psihološka karakterizacija je jasna i potkrijepljena, a prostorna lokaliziranost i dijalekt Dalmatinske zagore daju dašak još veće realnosti i mogućnosti za identifikaciju. Bošnjak je tako uspio stvoriti dramu prepoznatljivih i nepatvorenih emocija koja svojom toplom i tragičnom emocijom univerzalno tematizira probleme s kojima se likovi susreću.
  
  Bošnjakov objavljeni opus predstavlja svojevrstan prikaz evolucije dramatičara. Počevši s malim, zatvorenim i izoliranim prostorom te marginalnim slojem društva – zatvorenicima (Otac), Bošnjak je vježbao dramaturgiju karaktera i strukturiranje psiholoških razina likova da bi nakon toga prešao u realni prostor (Nosi nas rijeka) gdje se upravo razmahao u vještini prikazivanja karaktera. Sljedeća stepenica je bio još širi prostor, prostor nedefiniranog gdje je još teže prikazati psihološku motivaciju i slojevitost protagonista (Hajdemo skakati po tim oblacima) da bi završio u prostoru u kojem se karakteri grade komunicirajući u podsvijesti (Srce veće od ruku). Kronološki posljednja drama (Žice i žileti) vraća Bošnjaka na početne eksperimente s novom europskom dramom i novim pesimizmom, samo sada se usprkos apsurdnoj tematici radi o dramski profinjenije kreiranom djelu u svakom pogledu. Sama evolucija Bošnjakova stvaranja dokazuje kako ipak nije mogao pobjeći od suvremenih trendova koliko god se trudio te kako je ciklus zapravo započeo i završio sličnom poetikom. Šteta bi bilo da Bošnjak svoj samosvojni izraz, vještinu sjenčanja karaktera i potencijal koji je pokazao, ubuduće potroši na pesimistično crnilo s kojim se nitko ne može poistovjetiti. Nadam se samo da nas u budućnosti čeka još barem jedna drama u maniri Nosi nas rijeka čija događanja istovremeno iskreno bole i raduju, ali i nose čitatelja/gledatelja poput rijeke – divljim brzacima na iskrenoj emociji što rezultira poistovjećivanjem i zdravom katarzom.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 23. svibnja 2013.

Piše: