Spašavanje plitkog teksta

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Viktorija Nikiforova, U ime novca, red. Dražen Ferenčina

• 
  
  Na prvi pogled društveni sustav koji u svom komadu Skriveni troškovi (Drama o novcu) suvremena, u nas neizvođena ruska dramatičarka Viktorija Nikiforova smješta u Moskvu 2006. godine nevjerojatno sliči našim današnjim problemima – od društvenog položaja koji ovisi isključivo o platežnim mogućnostima preko financijskih prevara do nemogućnosti preživljavanja s kamatama na kredite podignute u nekim boljim vremenima. Zato ne čudi odluka GDK Gavella da takav tekst (u prijevodu Irene Lukšić) postavi na svoj repertoar i da ga pritom kućni dramaturg Dubravko Mihanović adaptira pod naslovom U ime novca s lokalizacijom u današnji Zagreb koja je najvidljivija u tome da su sporni krediti koji ugrožavaju egzistenciju građana u švicarskim francima.
  
  Uz pisanje za kazalište Nikiforova se bavi i novinarstvom, pa njena obrada te tematike jedva prelazi razinu općih mjesta iz brojnih publicističkih tekstova koji napadaju liberalni kapitalizam ili točnije njegovu primitivnu varijaciju u tranzicijskim društvima. To što se likovi te satiričke tragikomedije određuju prema prihodima, a da su njihove psihološke posebnosti, godine, spol, osjećaji ili zanimanje za bilo što osim novca potpuno nevažni dosjetka je kojom se želi skrenuti pozornost s toga da komad uz više ili manje uspjele komične scene (kao iz jedva prosječnih humorističnih serija) samo ilustrira društvenu situaciju i to izravno, ne trudeći se stvoriti iole kompleksnije protagoniste. Umjesto toga nastoji se stvoriti nešto složenija dramska struktura okvirnom pričom o (neprihvaćanom) televizijskom scenariju kojeg piše Lea, honorarna suradnica na televiziji, s kojim se preklapaju situacije radnja i likovi komada.
  
  Leu vrlo nijansirano i uvjerljivo tumači Dijana Vidušin, uspijevajući svojom osobnošću i glumačkim umijećem udahnuti nemalu dozu životnosti potpuno papirnatom liku, a Hrvoje Klobučar joj je nijansiranošću i uvjerljivim mijenama različitih raspoloženja dostojan partner u ulozi brata Vlade koji se zapliče u mrežu kredita i gubi čak i stan u kojem njih dvoje zajedno žive. Uz njih se istaknuo i Dražen Kühn snažnom glumačkom energijom u tumačenju negativca Zdenka, Leinog ljubavnika i lokalnog moćnika, a nisu zaostajali ni ostali članovi vrijednog ansambla koji su najčešće iz karikaturalno pojednostavljenih likova izvlačili maksimum komike i tako spašavali predstavu. Ksenija Pajić kao bankovna službenica Željka vješto varira između koristoljublja i osjećaja prema Vladi kojeg će unatoč tome uništiti, Ranko Zidarić djeluje zastrašujuće kao njezin šef, Perica Martinović dojmljiva je kao koristoljubiva liječnica i bivša Zdenkova ljubavnica, a Ivana Roščić i Ana Kvrgić izazivaju smijeh otuđenim ponašanjem i banalnim razgovorima dok zadovoljavaju korisnika njihove zajedničke masaže.
  
  Poseban je pak doživljaj vidjeti efektnu epizodu Pere Kvrgića u ulozi Isusa Krista koji se pomirio sa svojom nemoći da promijeni ljude i koji još jedino može pozivati na savjest (a i to bez previše uspjeha). Još je jedan kratak nerealističann prizor pružio stanovitu mogućnost za značenjsko obogaćivanje teksta koji uglavnom ne prelazi razinu novinske poruke – razgovor Lee i njezina nerođena sina kojem je dodatni smisao dala začudna interpretacija Nenada Cvetka koja je pomirljivim tonovima tom nepostojećem liku priskrbila više ljudskosti no što je ima ijedan od ostalih likova predstave.
  
  A da je glumački ansambl uspio većim dijelom prikriti oskudnost teksta nedvojbeno je zaslužan i redatelj Dražen Ferenčina koji je te glumačke interpretacije uskladio u dojmljivu cjelinu brza ritma, a zajedno s Maritom Ćopo (koja je smislu predstave pridonijela i svojim kostimima) kreirao i vrlo funkcionalnu scenografiju koja je nestajanjem pojedinih elemenata i namještaja ukazivala na pogubnu moć zloporabe novca, tako da je U ime novca moglo zainteresirati veći dio publike i pored toga što joj je predstava uglavnom ponavljala dobro poznarte i već mnogo puta iskazane odrednice kritike suvremena društva. A kako pritom nije bilo niti originalne perspektive, pa niti novih detalja, ostaje pitanje je li takav respektabilan kreativni napor trebalo uložiti u tekst vrlo skromna teatarskog potencijala.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 21. svibnja 2013.

Piše: