Bez zajedništva

Zagrebačko kazalište mladih, Repertoary Theatre Birmingham, Staatsschauspiel Dresden i Teatr Polski Bydgoszcz: Lutz Hübner, Malgorzata Sikorska-Miszczuk, Tena Štivičić, Steve Waters, Europa, red. Janusz Kica

• 
  
  Zagrebačkom kazalištu mladih pošlo je za rukom dobiti ono što su mnogi prijavljeni umjetnički projekti priželjkivali: novac iz Europskih fondova, a to zasigurno nije mala i nevažna stvar. Posebice je dobrodošla u vremenu gdje je recesija neizbježna riječ u svakodnevnim razgovorima, a ne tek blijedi izgovor financijskih pomagača kulturne scene. Predstava je, dakle, nastala kao koprodukcijski projekt četiriju kazališta (Zagrebačko kazalište mladih, Repertoary Theatre Birmingham, Staatsschauspiel Dresden i Teatr Polski Bydgoszcz), njezin tekst proizvod je četiriju autora (Lutz Hübner, Malgorzata Sikorska-Miszczuk, Tena Štivičić i Steve Waters), a na sceni se pojavljuje osam glumaca (po dva glumca iz svakog kazališta). Teoretski, međunarodna umjetnička suradnja predstavlja proces u kojem umjetnici (osim cilja, koji je najčešće krajnji proizvod) urušavaju sve eventualne barijere i stereotipe među njima (rasne, spolne, vjerske, nacionalne i sl.). U praksi, (nerijetko) takvi projekti često nastaju tek kao izraz pomodnosti i kao sredstvo pomoću kojeg će se utržiti kakva financijska pomoć.
  
  Ovaj projekt, materijaliziran kroz predstavu, zamišljen je kao promocija interkulturalnog dijaloga (barem onog europskog). Akteri neprestano pokušavaju dokučiti što je Europa, a još je naglašeniji pokušaj spoznaje što ona svojim stanovnicima predstavlja. Osjećamo li se u prostoru namijenjenom samo odabranima poput maloljetnice bez dokumenata ili poput frustrirane žene kojoj se napokon smiješi željena operacija (povećanje grudi kao ostvarenje životnog sna) – pomalo je nespretno i nedovoljno argumentirano prikazano. Tome pridonosi neujednačenost dramskog teksta koji na trenutke pokušava biti komičan, a na trenutke negativno nastrojen prema problematici kojom je zaokupljen – a što utječe na samu mogućnost ostvarenja željenog cilja koji se već, u samom začetku, gubi.
  
  Svaka od četiri priče je, zapravo, efektno zamišljena kroz izvlačenje karata pojedinih premijera (ili nekih drugih vladara pojedine države) koje predstavljaju životinju čiji simbol prikazuje ono što pojedinoj naciji nedostaje: Njemačkoj smijeh (kojot), Hrvatskoj dostojanstvo (los), Engleskoj emocije (žaba), a Poljskoj odmak od prošlosti (medvjed). No, početna zamisao ostaje efektna samo kao misao, a kroz ostvarenje djeluje pomalo istrošeno i već mnogo puta viđeno. Predstava je najavljena kao djelo koje propituje niz stereotipa o europskom identitetu, no od skupine idejnih začetnika cijelog projekta ipak se očekivalo ponešto više od površnog prikaza država koje pripadaju europskoj zajednici. A površnost se definitivno očituje i kroz scenografiju koja se od početne bijele postupno pretvara u službeno-plavu (s ponekom žutom zvjezdicom). Preplavljenost tako kao da prikazuje činjenicu kako nas u Europi očekuje nemogućnost izdvajanja i individualnost, odnosno, očekuje nas pripadanje homogeniziranoj masi. Pripadnost istim onima koji neplaćeno rade jer je to budućnost Europe, onima koji zatvaraju oči pred traffickingom, umanjuju razloge neprestanih prosvjeda, a glad, siromaštvo i nemogućnost školovanja pravdaju nesposobnosti baratanja novčanim resursima. Ista ta familijarizirana masa se jednostavno ne čuje i njezin je glas stavljen na mute.
  
  Nemogućnost sporazumijevanja, a samim time i nerazumijevanja među pripadnicima, tek je u kratkim crtama zakačena no ostavljena za očito neke druge pokušaje problematiziranja te tematike. S obzirom da je cilj bio prikazati stereotipe pretvorene u stvarne probleme s kojima se susreću staovnici EU-a, strah od islama izrazito je amerikanizirano prikazan čime se još jednom originalnost potrebna umjetničkim tvorevinama svela na paranoju nimalo drugačiju od one kakvom smo svakodnevno bombardirani u holivudskim filmovima.
  
  Hrvatski prinos glumačkoj ekipi su Jadranka Đokić i Krešimir Mikić koji, s obzirom na svoj neupitni talent, u ovoj predstavi djeluju gotovo autsajderski i unatoč tome što glume nekoliko likova u nijedan nisu potpuno uživljeni. Ostatak glumačke ekipe, također, djeluje poprilično rezervirano u svojim ostvarenjima, a jedino čime se mogu opravdati je trema uoči premijere i nepoznato okruženje u kojem glume. No, profesionalcima je takve stvari teško oprostiti.
  
  Ekipa zaslužna za ovaj projekt srušila je sve barijere koje su im možda, ispočetka, predstavljale prepreke po kojem god kriteriju. No, predstavi (kao krajnjem ostvarenju prvotne zamisli) zbog niza navedenih problema koje nije uspjela riješiti tijekom dugotrajnog procesa, još uvijek nismo spremni ponuditi pristupni ugovor.
  
  © Zvjezdana Balić, KAZALITE.hr, 30. travnja 2013.
  
  Lutz Hübner, Malgorzata Sikorska-Miszczuk, Tena Štivičić, Steve Waters
  Europa
  redatelj Janusz Kica
  premijera: 25. travnja 2013.
  dramaturginja Caroline Estelle Jester (Velika Britanija), kostimografkinja Doris Kristić (Hrvatska), scenografi Ivana Radenović, grupa NUMEN (Hrvatska), skladatelj Stefan Milosz Weglowski (Poljska), oblikovatelj svjetla Paul Simon Bond (Velika Britanija)
  izvode: Jadranka Đokić, Krešimir Mikić, Jonathan Frederick Flitcroft, Elexi Walker, Mathias Bleier, Annett Krause, Jerzy Pozarowski, Malgorzata Trofimiuk

Piše: