Uvijek aktualno

Kazalište, časopis za kazališnu umjetnost, gl. ur. Željka Turčinović, br. 51/52, Hrvatski centar ITI, 2012.

• Nakon dva dvobroja (47/48., 2011. i 49/50., 2012.) koja su se bavila promišljanjima, reflektiranjima i polemikom o postojećim oblicima i formama „teatra aktualnosti“/umjetničkog aktivizma te donosila praktična i specifična rješenja i primjere, novi dvobroj nastavlja u zadanom tonu aktualnosti. Vezan uz kazališnu umjetnost i raznorodnu aktualnu problematiku, časopis donosi konstruktivnu raznolikost tema i priloga – od specijaliziranog središnjeg temata, domaćih premijera, gostovanja, izvještaja s međunarodnih festivala, kazališnih putopisa, prijevoda teorijske literature pa sve do novih izdanja teatroloških knjiga i drama.
  
  Svojevrsni uvod u temat čini razgovor s Moleom Wetherellom, voditeljem britanske interdisciplinarne skupine Reckless Sleepers, koji kroz vodstvo Višnje Rogošić predstavlja uvjerenja i metodološke principe iz kojih se njihovi projekti, temeljeni na poetici skupnog izmišljanja/izmišljenog kazališta (eng. devised theatre, hrv. najpoznatije pod nazivom autorsko kazalište), razvijaju. Pokušavajući proniknuti u princip djelovanja i osnovne postavke, Rogošić strukturalno kreće od općenitog (pojašnjavanje termina – oblik izvedbene umjetnosti u kojoj „umjetnici svoje radove razvijaju skupnim izmišljanjem bez predloška i kroz niz postupaka stvaralačke sheme koju sami uspostavljaju“) da bi prešla na specifično. Wetherell će tako u opsežnom i vješto vođenom razgovoru otkriti kako grupu, u kojoj se liberalno odlučuje o idejama principom pokušaja i debatiranja, čini kolektiv individualaca (većinom likovnih umjetnika i neškolovanih glumaca), najčešće vođen scenografom te kako se njihova poetika ne temelji na nečemu što već postoji kao djelo, kako ne postavljaju drame iako često imaju linearnu, zaokruženu cjelinu s likovima, a ovisno o raspoloženju i idejama stvoriti će skulpturalni projekt, projekt na granici izvedbe i instalacije ili postdramske kazališne predstave, pri čemu arhitektonski aspekti projekta čine temeljni fokus. Ponajbolji primjer njihova funkcioniranja je način nastanka predstave Posljednja večera koja je stvorena u pet minuta nakon što je netko upitao Wetherella „Jeste li zainteresiran da napravite Posljednju večeru?“. On je odgovorio potvrdno, Tim Ingram koji je sjedio pokraj njega također se složio i predložio korištenje rižinog papira, a potpuni stranac prišao im je i ponudio papire sa zahtjevima za posljednjim obrokom zatvorenika osuđenih na smrt – ostalo je povijest!
  
  Središnji temat, znakovito naslovljen Nevidljivo skupno izmišljanje donosi tekstove četiriju autora (sadrži i dva vrlo kratka, popratna teksta u obliku intimnih prisjećanja Saše Božića i Željka Vukmirice) u kojima predstavljaju svoja memoarističko – dokumentarističko – analitička promišljanja o kreativnim procesima koji se kriju iza skupno izmišljenih predstava s naglaskom na metodološke aspekte rada u pojedinim projektima. Zajedničku potku tematike pritom čini termin kolektivnog autorstva u kojima nastaju (ne)slučajne (ne)savršenosti iz suradničke i/ili kolektivne energije izvedbene grupe. Prvi tekst Ivice Boban progovara o prostorom i vremenom određenim predstavama Kazališne radionice Pozdravi u Dubrovniku u kojem kroz vlastitu „arheologiju sjećanja“ navodi i klasificira važnije ambijentalne kazališne prostore (unutrašnje lađe tvrđe Revelin za Pozdrave i Hamletmašinu, Minčeta za Hekubu, prostori trgova i ulica za pučki teatar, prostori centra grada za ceremonijalne prostore svečanosti...), ponajviše tematizirajući (kroz radni proces i metodološke postupke stvaranja predstave) problematiku odabira prostora uvjetovanu bremenitostima značenja koji svaki sadrži, a koji opet stoji u određenoj korelaciji ili suprotnosti s predstavom, događanjima na sceni i publikom.
  
  Na njezin se tekst nadovezuje tekst Skup: igre: dnevnik rada o autorskom projektu Saše Božića (Dubrovačke ljetne igre 2012. godine i Art radionica Lazareti) u kojem Petra Jelača (dramaturginja projekta) metodološki iscrpno i analitički precizno (svaki je korak projekta opisan – od početne zamisli do oglasa upućenih pučanstvu preko odabira glumaca, scenografije, kostima, rekvizite, obrade video materijala...) priziva sjećanja o postavljanju projekta u obliku dnevnika rada. Jelača pritom tematizira promjenjivost i neuhvatljivost sjećanja grada otkrivajući dubrovački mentalitet kao skrivenog protagonista predstave (projekt se temeljio na sjećanjima građana Dubrovnika na kultnu predstavu Skup u režiji Koste Spajića, koji su intervjuirani i snimljeni, a prema njihovim svjedočanstvima nastao je scenski tekst).
  
  Slijedeći potku kolektivnog autorstva i skupno izmišljenih predstava, uredništvo je odabralo i vrstan, dokumentaristički tekst protkan teatrografskim podacima Anice Vlašić-Anić koja čitateljima predstavlja djelovanje i poetiku Kugla-glumišta od nastanaka iz temelja SSG-a (Studentskog satiričnog kazališta) i odluke o narušavanju „teatra kao kocke i uspostavljanju teatra kao kugle“! Svoj tekst autorica temelji na metodološkoj raščlambi postupaka primijenjenih na predstavi Ljubav i pamćenje (premijerno postavljena 1976. godine u Teatru &TD), koja je najavila buduću poetiku i brojna priznanja struke, a preko koje autorica pojašnjava osnovne postavke djelovanja kolektivnog autorstva – prakticiranje multikompleksnog suautorstva i samorazumljive nesebičnosti kao glavne niti vodilje u stvaranju visoko kvalitetnih umjetničkih projekata.
  
  Posljednji tekst temata (Suzana Marjanić) rubno ulazi u perspektivu kolektivnog stvaranja, ali uvodi i različitost – razinu društveno angažiranog djelovanja kroz jasno i metodološki pregledno razvedene točke u stvaranju projekta 55+ (politički testament najbrojnije populacije u Hrvatskoj, bez političke i ekonomske moći) Boruta Šeparovića u produkciji Montažstroja. Marjanić tako donosi metodološke postupke u ostvarivanju projekta svojevrsnog kazališnog dokumentarizma, kojemu cilj nije predstava kao krajnji rezultat, nego samo jedan od koraka u procesu rada koji dovode do krajnjeg ostvarenja, dokumentarnog filma Potrošeni. Tekst je pritom strukturiran u sličnoj dokumentarističkoj maniri kao i prethodni, samo što je dodatno obogaćen i zanimljivim razgovorima sa Šeparovićem iz kojih se iščitava problematika izgubljene generacije, realizacije projekta, ali i društveni konteksti i saznanja koja su se nenadano pojavljivala u procesu rada (ista ta generacija nevidljiva je i na elektroničkim mrežama...).
  
  Rubrika Premijere, kojoj se pridružuje i rubrika Gostovanja, kao i uvijek donose vrijedne, promišljene i minuciozno strukturirane tekstove o recentnim i važnim tuzemnim i inozemnim kazališnim premijerama bilo zbog njihove medijske eksponiranosti, umjetničke vrijednosti ili nečeg trećeg. Ovaj put tekstovi su strukturirani iz različitih vizura pa tako Bojan Munjin povodom premijera Nušićevog Pokojnika (režija Lenka Udovički, Kazalište Ulysses 2. kolovoza 2012.) i Gospođe ministarke (režija Oliver Frljić, Satiričko kazalište Kerempuh, 22. rujna 2012.) tematizira pompu nastalu u društvu i medijima temeljenu na igranju srpskih komada u Hrvatskoj na izvornom jeziku ili hrvatskoj adaptaciji, zaključujući kako na kraju prevladava samo jedna istina, a to je: je li predstava dobra ili ne? S druge strane Ljubić povodom premijere Unterstadta Ivane Šojat Kući (režija Zlatko Sviben, HNK Osijek, 5. listopada 2012.) u detalje razlaže izvedbu krećući od općeg ka specifičnom – prepoznavanje struke, kontekst književnog izvornika, društveno-političke značajke predstave pa sve do svakog pojedinog elementa kazališnog produkta. U sličnoj maniri, iako manje opsežno piše i Matko Botić o gostovanju sedmosatnog Čehovljevog Galeba (režija Tomi Janežić, Srpsko narodno pozorište Novi sad, 26. listopada 2012.) u ZKL-u 9. prosinca 2012. logično temeljeći svoju prosudbu većinom na dramaturškim i režijskim postupcima s kraćim osvrtima na glumačke kreacije.
  
  Osim specijaliziranog i znanstveno-praktičnog središnjeg temata, časopis sadrži i pregršt informativno zanimljivih i bolno aktualnih tekstova poput Munjinovog Isušena močvara koji donosi siže nevjerojatnih propusta, malverzacija i makinacija prilikom pokušaja provođenja natječaja za intendanta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Ovdje je prigodno uklopljen i razgovor s Ivorom Martinićem koji otkriva problematičan položaj dramskog pisca u današnjem postdramskom okruženju (nepostojanje stalnih dramaturga u kazališnim kućama, promašenosti dodjela nagrada na festivalu Marulićevi dani i nagradi Marin Držić, maćehinskom stavu kazališta prema domaćim, suvremenim piscima...), ali i jednu usputnu činjenicu koja bi se trebala nalaziti u rubrici Nevjerojatno – vrlo su rijetke, gotovo nepostojeće kazališne kuće u Hrvatskoj koje su pretplaćene na časopis Kazalište!
  
  Bogat raznolikim sadržajem, dvobroj donosi i različite izvještaje i razgovore poput preglednog izvještaja Andreja Mirčeva s IETM-a 2012. održanog u Zagrebu (Međunarodna mreža suvremenih izvedbenih umjetnosti) na kojem se raspravljalo i tematiziralo o interdisciplinarnosti i polidiskurzivnosti produkcije te teorijskih pozicija suvremenih izvedbenih umjetnosti, a tu se nalazi i razgovor Igora Ružića sa Zvonimirom Dobrovićem (osnivač i umjetnički direktor festivala Queer Zagreb i Perforacije) koji tematizira ulogu producenta u umjetnosti danas te položaj nezavisnih scena i moguće buduće promjene i rješenja.
  
  Rubrika Međunarodna scena donosi četiri iznimno zanimljiva teksta o kazališnim tekovinama i/ili novim pomacima u praktičnom i teorijskom poimanju umjetnosti. Barbara Přihodová izvještava o pomacima u suvremenoj scenografiji kronološki analizirajući promjene od prvog Praškog kvadrijenala iz 1968. godine pa sve do posljednjeg 2011. godine fokusirajući se na srž – borbu između kazališnog i vizualnog, stabilnog i efemernog, tradicionalnog i eksperimentalnog, kolektivnog i pojedinačnog u procesu poimanja scenografije kao zasebne umjetnosti. Medijaturgija je naslov teksta Bonnie Marrance (u prijevodu Višnje Rogošić) koji donosi objašnjenje, raspravu i analizu novo-skovanog autoričina pojma „medijaturgije“ (uporaba i integracija novih medija interneta, web kamera i web stranica u kreativno-stvaralačkim procesima, gdje oni preuzimaju funkciju dramaturgije i stvaranja dramske napetosti, oslobađajući se dosadašnje puke funkcije naglašavanja priče) na primjeru dva projekta (Johna Jesuruma Firefall i kazališta Builders Association Super Vision). Mario Kovač iz osobnog iskustva predstavlja način funkcioniranja ruskog kazališta (decentralizacija umjetnosti, hiperinflacija nagrada...) kroz sažetu priču o lutkarskom kazalištu Ulgar iz grada Ulan Ude, a Jasen Boko piše o izraelskom kazalištu i događaju Isra Drama – Spotlight on Israeli Drama (manifestacija na kojoj Izraelci odabiru najreprezentativnije domaće tekstove, prevode ih i pozivaju kazališne profesionalce iz cijelog svijeta na izvedbu).
  
  Već tradicionalno neizbježne su rubrike Drama i Nove knjige čime se dodatno naglašavaju dokumentarističko-afirmativna stremljenja u očuvanju, revalorizaciji i/ili afirmaciji i reprezentaciji kazališne umjetnosti i drame. U prvoj je predstavljen mladi dramatičar Dino Pešut s dramom Pritisci moje generacije ili o bijelom porculanu, a u drugoj autori (Radovan Grahovac o Kazališnom dobu Pere Kvrgića, uredio i napisao Hrvoje Ivanković; Martina Petranović o Dolini ruža i druge drame, Ivana Vidića; Mirna Jakšić o U san nije vjerovati, Lade Čale Feldman; Iva Gruić o Estetici PIF-a, Livije Kroflin) predstavljaju svoje sudove o vrijednosti, važnosti te vrlinama ili manama recentnih izdanja, svaki iz svoje vizure, tvoreći istovremeno uspješni vodič potencijalnim čitateljima i povratnu informaciju autorima. Na sličnoj vrijednosnoj razini je i rubrika Prijevodi (u prijevodu i odabiru Jelene Kovačić, koja donosi izbor tekstova Tadeusza Kantora, poljskog kazališnog vizionara, pokušavajući rasvijetliti pojam Kazališta smrti) te Kazališna arheologija u kojoj Ana Prolić tematizira suvremenost dramskog teksta Tirezijine sise, Guillaume Apollinairea (pitanje nataliteta, feminizma, emancipacije, uvjetovanosti društvenog položaja rodom) iz 1903. godine, koji se također može pronaći u časopisu u prijevodu Marije Paprašarovski.
  
  Ono što na kraju moram ponovo naglasiti je da forma navođenja literature i dalje nije sustavno određena, a pažnju bi trebalo posvetiti i označavanju fotografija (na primjer pod fotografijom s izvedbe Unterstadta nalazi se ime Marije Kolb, a na fotografiji je Ivana Soldo) te pravilnom navođenju izvora – fotografije ponekad imaju šture informacije poput imena izvedbe, ponekad godinu, ponekad imena glumaca, ponekad ništa od navedenog, a rijetko se navodi ime fotografa, datum ili bilo kakvo elementarno autorsko određenje. Usprkos navedenim formalnim propustima koji neće narušiti vrijednost i važnost (vjerojatno zato nitko ne reagira), Kazalište predstavlja vrijedno mjesto kritičko-analitičkih promišljanja, edukacije i informiranja u svoj raznovrsnosti kazališne umjetnosti. Konstruktivna raznolikost sadržaja, stilova i vizura s temeljnim nazivnikom aktualnosti, prožeta osmišljenim simbiotičkim međuodnosom tekstova s dokumentarističko-afirmacijskim djelovanjem, a sve to u popularističko-znanstvenom stilu zasigurno će zadovoljiti različite slojeve čitatelja.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 30. travnja 2013.

Piše: