Uspjeh Zrinke Cvitešić na West Endu

Phoenix Theatre, London (West End): Enda Walsh – Glen Hansard & Markéta Irglovà, Once, red. John Tiffany

• Kada je 2006. snimljen mali irski film Once, malo je tko mogao predvidjeti put slave koji je između ostalog doveo do nagrade Američke akademije filmskih umjetnosti za najbolju pjesmu (Falling Slowly), adaptacije u mjuzikl na Broadwayu koja je osvojila čak osam nagrada Tony (uključujući onu za najbolji mjuzikl, najboljeg redatelja i glavnog glumca) te je, s novom podjelom uloga, prenesena u Phoenix Theatre na londonskom West Endu. Autorski mjuzikl slabi te se, osim u nebrojenim ostvarenjima tzv. džuboks mjuzikla, koji objedinjuje skup hitova nekog popularnog sastava vrlo općenitom, najčešće slabom dramaturgijom, industrija mjuzikla na Broadwayu i West Endu često nadahnjuje već oprobanim književnim ili filmskim uspješnicama. Mjuzikl Once u neku je ruku istodobno tipičan i posve nesvakidašnji primjer takve adaptacije. To međutim ne umanjuje njegove kvalitete, a još manje golemi uspjeh Zrinke Cvitešić u glavnoj ženskoj ulozi.
  
  Film Johna Carneya osvojio je publiku ponajprije jednostavnošću i neposrednošću. Priča o neostvarenoj ljubavi servisera usisavača (!) i češke imigrantice u Dublinu (imenovanih jednostavno kao Guy i Girl, tj. Mladić i Djevojka) snimljena je s vrlo skromnim budžetom, s očitim autobiografskim korijenima u glazbenom stvaralaštvu kantautora Glena Hansarda koji je zajedno s Markétom Irglovom napisao glazbu te tumačio glavne uloge, a ljubav se, barem za neko vrijeme ostvarila u stvarnom životu (kada već nije na platnu). Pseudo-dokumentaristički filmski rukopis te konciznost, vrlo nenametljivo korištenje glazbe posve izvan tradicije filmskoga mjuzikla, i iznad svega melankolične ljubavne pjesme doprinijele su vrlo neposrednom djelovanju na široke krugove publike, pa se malo koji skeptik mogao oduprijeti sentimentalnosti filma u najplemenitijem smislu riječi.
  
  Dakako da je cilj irskog dramatičara Ende Walsha i škotskog redatelja Johna Tiffanyja bio zadržati te kvalitete i u adaptaciji u mjuzikl. Okviri za neposrednost dani su u scenografiji koja jednoznačno sugerira irski pub, a interakcija s publikom gradi se mogućnošću naručivanja pića na pozorničkom šanku te zajedničkim muziciranjem malobrojnog ansambla prije službenog početka predstave. Potonji je aspekt možda i najveća inovacija mjuzikla Once. Predstava, naime, uopće ne angažira zasebne glazbenike nego sve songove izvodi ansambl od svega dvanaest glumaca, svirajući na akustičkim instrumentima poput gitare, klavira, violine, ali i mandoline i ukulelea, te uz potporu  bubnjeva.
  
  Za razliku od filma, gdje su tek glavni protagonisti bili glazbenici, Enda Walsh je sve epizodne likove (Mladićeva oca, Djevojčinu majku, kćer te cimere, kao i vlasnika trgovine glazbenih instrumenata te bankara koji protagonistima daje kredit za snimanje albuma) objedinio zajedničkim muziciranjem na sceni, proširivši idejnu potku predloška o tome kako glazba može zbližiti i ljude među kojima se nalaze mnoge životne, i – u pomalo utopijskom tonu – kulturne barijere.
  
  Tekst mjuzikla Once dakako ovlaš tematizira i život u Dublinu zajedno s posljedicama ekonomske krize te imigrantsku sudbinu, no suština je u diskretnoj i sjetnoj ljubavnoj priči. Glavna junakinja kao Čehinja u filmu je bio plod slučaja, a ni u mjuziklu nema nekakvu posebnu težinu. Stoga teško možemo prigovoriti ponešto stereotipnom portretiranju čeških likova (uostalom, to vrijedi i za irske) ili iz filma odsutnog, world music aranžmana slovačke narodne pjesme Ej pada Rosička kao neautentičnom.
  
  Usporedimo li pak dojmove londonske predstave s već objavljenom snimkom sa Broadwaya, primijetit ćemo ne samo da se njujorški ansambl sastojao od isključivo američkih glumaca, nego da se u slučaju dvoje protagonista radilo o glasovima dobrano formiranim na američkoj glazbenoj tradiciji. Premda je poznato da Zrinka Cvitešić već neko vrijeme gradi inozemnu karijeru te je u predstavi engleski po redateljskim uputama (kao i njezina američka kolegica Christin Milioti) govorila tvrđim slavenskim naglaskom nego što to zasigurno čini u privatnom životu, vjerujem da njezino porijeklo nije bilo od važnosti za angažman u predstavi. To potvrđuje i činjenica da je većina njezinih kolega u ansamblu (među njima i Valda Aviks kao jedina porijeklom iz Istočne Europe u ulozi Djevojčine majke) ima bogata iskustva u britanskome mjuziklu. Očito su autori predstave njezinu pozadinu u dramskom kazalištu te glumačku neopterećenost medijem mjuzikla prepoznali kao prednost koja će predstavu još više distancirati od tipičnosti žanra.
  
  Pritom treba odmah reći da su izvedbeni standardi glazbenih brojeva dotjerani do perfekcionizma kako na vokalnom, tako i na instrumentalnom planu. Glumci ne samo da uz (za pojmove klasičnoga mjuzikla) diskretno koreografirani pokret sviraju instrumente, zadržavajući  iluziju spontanog muziciranja u pubu koju su izgradili prije početka predstave, nego u jednom trenutku i intonacijski besprijekorno pjevaju a capella. Dakako da je najveća pozornost usmjerena na dvoje protagonista kao soliste, i kod oboje se geslo više je manje pokazalo punim pogotkom. Declan Bennet (Mladić) je falsetiranje Glena Hansarda te countryjem obojeni glas Stevea Kazeea iz njujorške postave zamijenio više introvertiranim, ali za lik uličnog glazbenika možda i pogodnijim pjevanjem, uz znalačku pratnju na gitari. 
  
  S obzirom na rečeno o koreografskome stilu predstave, Zrinka Cvitešić plesački talent pokazan u Plesu sa zvijezdama ovdje nije mogla kapitalizirati, ali je zato iskoristila svoje glazbeno obrazovanje vješto prateći na klaviru ansamble, duete s Mladićem  i svoj jedini solo The Hill neposrednim i jednostavnim pjevačkim izrazom koji se pokazao puno primjerenijim predstavi nego ponešto piskutavi glas Markéte Irglove u filmu te na momente pretjerano maniristički vokal Ch. Milioti, koja je uz to i prilikom pjevanja za razliku od Zrinke Cvitešić nastavila ustrajavati na češkome naglasku.
  
  Glumačke kreacije su, uz iznimku nekoliko dopadljivih stiliziranih kreacija koje su nasmijavale londonsku publiku, također počivale na intimizmu, pogotovo u portretiranju glavnih protagonista. Usporedbe s filmom ukazat će pritom na specifični doprinos Zrinke Cvitešić. Dok je film nosio Hansard ne samo kao autor glazbe nego i kao glumački šarmer na kojega se Irglovà nadovezuje svojom luckastom ekscentričnošću, u mjuziklu su komični tonovi prebačeni na prikaz epizodnih likova, dok su u odnosu dvoje protagonista ojačani melodramatski elementi. Mladićevoj introvertiranosti i razočaranju o život zbog propale ljubavi (djevojka kojoj je posvetio svoje pjesme ostavila ga je odselivši se u New York) suprotstavljena je Djevojčina ekstrovertiranost, poduzetnost i odlučnost, koja pak može biti načinom nošenja s vlastitim životnim nedaćama, samohranim uzdržavanjem male kćeri u inozemstvu uz nerazriješene bračne odnose u Češkoj.
  
  Zrinki Cvitešić uspjelo je nešto u čemu bi se manje talentirane glumice dobrano opekle: odvagnuvši pažljivo spomenutu karakternu ambivalenciju, u prvom je dijelu predstave zadobila simpatije publike pomalo karikaturalnom komikom, da bi ih u drugom dijelu (s pokrićem!) melodramatski ganula izjavivši ljubav Mladiću na češkom kako je ne bi razumio (sjetni trenutak koji je u filmu pak plijenio vrckastim humorom). U konačnici je njezin lik nosio predstavu kao utjelovljenje životne snage koja preobražava živote oko nje, ponajprije onaj Mladića koji isključivo zahvaljujući njoj uspijeva smoći snage da u New Yorku započne glazbenu karijeru, a možda i vrati staru ljubav. Cvitešić je pomalo zasjenila inače dobroga, premda glumački katkad možda i odveć introvertirana Benneta te u konačnici predstave izmamila suzu i najtvrdokornijem gledatelju. Uz zahtjevni tempo od osam izvedbi tjedno (dvije matineje i jedan slobodan dan) u Theatre Phoenix to nipošto nije mala stvar!
  
  © Ivan Ćurković, KAZALIŠTE.hr, 30. travnja 2013.
  

Piše: