Tko voli nek' izvoli

Ivan Vidić, Dolina ruža i druge drame, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 2012.

• Deset godina nakon izdavanja prve zbirke Vidićevih drama (Ivan Vidić, Drame, Biblioteka Mansioni, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 2002.) Biblioteka Mansioni, neprekidno djelujući u maniri vjernog pratitelja i promotora dramske riječi, objavila je novu zbirku dramskih tekstova istog autora naslovljenu Dolina ruža i druge drame (sadrži drame Veliki bijeli zec, Onaj koji se sam govori, Grupa za podršku, Život u sjeni banane i Dolina ruža). Vidić je afirmirani hrvatski dramatičar čije je djelovanje okrunjeno brojnim nagradama (1987. godine Rektorova nagrada za dramu Harpa, 1988. godine Rektorova nagrada za dramu Disciplina, netko drugi, 1998. godine za dramu Bakino srce, 2001. godine za dramu Octopussy, 2004. godine Marul za drame Groznica i Octopussy, 2009. godine Zlatni smijeh za dramu ZOO) te izvođenjem u teatrima u Hrvatskoj i inozemstvu (Zagreb, Rijeka, Virovitica, Ljubljana, London)^.
  
  Vidić se na hrvatskoj dramskoj sceni pojavljuje početkom devedesetih kada se uz političke drame tematikom neposredno vezane uz rat, javlja i struja političke drame crne slike svijeta – novi pesimizam (Sanja Nikčević, Novi pesimizam. Antologija na hrvatskata drama od osumdesettite i devedesttite, Fakultet za dramske umjetnosti, Skopje, 2002.). Suočen s prijetećom situacijom ugroženosti egzistencije, a i potrebom za promjenama u dramskom pismu, Vidić odustaje od izravnog komentiranja društvene situacije te se okreće trendovima „postmoderne i dekonstrukcije - citiranost, metatekstualnost, miješanje stilova i oblika, otvorenost forme, dokidanje značenja i svijeta drame i lika - plošni likovi, reducirane psihološke dimenzije bez razvoja ili psihokarakterizacije“ (Sanja Nikčević). Navedena obilježja su rezultirala dramskim djelima obilježenima poništenjem emocija i nemogućnošću uspostavljanja odnosa prema stvarnosti. Usprkos pripadnosti struji novog pesimizma, Vidić u svom djelovanju s vremena na vrijeme radi određene odmake (Octopussy, Veliki bijeli zec, Život u sjeni banana i Dolina ruža) vračajući se izvorno političkoj drami koju miješa s trendovima postmoderne i dekonstrukcije, poigravajući se konvencijama (od antike preko srednjeg vijeka sve do postmoderne), dramskim predlošcima (Calderon, Shakespeare, Gorki, Beckett, Pirandello...) i dramskom kompozicijom. Tako će navedene drame obilovati i ludizmom, pesimizmom, otuđenosti u svijetu, rascijepljenošću jezika, opsjednutošću seksualnošću, a istovremeno tematizirati utjecaj politike na društvo i pojedinca, pohlepu za materijalnim, siromaštvo i tajkunizaciju Hrvatske.
  
  Tekstovi u aktualnoj zbirci mogu se podijeliti na dvije grupe: u prvu pripadaju Veliki bijeli zec, Život u sjeni banane i Dolina ruža kao izravni politički komentar na poslijeratnu situaciju, negativne tekovine neoliberalizma i kapitalizma te rasap temeljnih društvenih vrijednosti proisteklih iz takve društvene situacije, a drugu grupu čine Onaj koji se sam govori i Grupa za podršku u kojima se u natruhama nalaze navedeni elementi društvene angažiranosti, ali je fokus uglavnom na predstavljanju osjećaja pesimizma, samoće, otuđenosti i gubitka identiteta pojedinca u kojem likovi gube psihološku determinaciju, nestaju iz konkretnosti socijalnog okoliša i gube se u nesuvislosti radnje, stvarajući sliku grotesknog poigravanja besmislenošću ljudske sudbine.
  
  Drame iz prve skupine okarakterizirane su središnjim sukobom unutar obitelji uzrokovanim društvenim, političkim i ideologijskim silnicama vremena, čime obitelj predstavlja zajednicu koja na određen način preslikava društvo te se prema Senkeru svrstavaju u žanr drama o obitelji kao društvu. Odnosno, ne prikazuju obitelj u društvu i svijetu, nego društvo i svijet u njima. Veliki bijeli zec smješten u realnom prostoru Zagreba govori o obitelji razvojačenog, umirovljenog i odbačenog hrvatskog branitelja, satnika Lukše, koji razočaran u odnos vlade i države spram ratnih veterana propada sve dublje u ponor svog lažno izgrađenog, idealiziranog svijeta (veliki borac, lovac, muškarac koji se brine za obitelj, a zapravo je bio u pozadini bojišnice u kuharskoj satniji). Sve kreće nizbrdo nakon što njegovu satniju izbace iz svečanog mimohoda na Jarunu 30. svibnja 1995. godine – utjehu nalazi u alkoholu, zbog svojih ispada gubi vojnu mirovinu, sav novac koji Ljerka zaradi spremanjem stanova po susjedstvu troši na oživljavanje dana slave u alkoholnom deliriju, a obitelj puca po šavovima sve dok ga na kraju, supruga Ljerka shrvana tugom, boli i siromaštvom, ne odluči otrovati mišomorom u rakiji.
  
  Međutim, niti u tom jedinom, hrabrom, ali i očajničkom činu pokušaja oslobađanja, Ljerka ne uspijeva. Rakiju slučajno iskapi kćer Jela i padne na mjestu mrtva. Posebno tragična je upravo Jelina priča koja bi se mogla izdvojiti u zasebnu dramu. Jela, draga, pametna, radišna i poštena djevojka, predstavlja najveću žrtvu. Formalna, fizička smrt koja je nastupila na kraju počela je davno prije u vrijeme kada je bila sedamnaestogodišnjakinja. Cijeli njen život zapečaćen je abnormalnim društvom u kojem je svi polako ubijaju – mladić Jurica, koji joj je oduzeo nevinost (tijekom tog čina simbolično umire jednorog označavajući kraj bajkovitog vremena) i poklonio bijelog zeca koji će joj ostati najveća utjeha i uspomena na neka ljepša vremena, naprasno je ostavlja zbog napirlitane sponzoruše, Profesor kojem se obraća za pomoć seksualno je zlostavlja, očevi prijatelji seksualno žude za njom, nepoznati prolaznik koji je isprva ljubazan prema njoj pljačka je, a pred samu smrt, otac je zapravo simbolički ubija klanjem njezinog bijelog zeca za ručak. Nakon što umre Jela ulazi u onirički svijet, ali niti tu je ne čeka oslobođenje svjetovnih patnji, već ponovo proživljava nasilje i smrt.
  
  Život u sjeni banane također je smješten u realni kontekst vikendice u Karinu kamo obitelj uspješnog hrvatskog poduzetnika (čitaj tajkuna koji je malverzacijama, nasiljem i prevarama stekao bogatstvo) Ante Perkovića bježi od osvete prevarena partnera znakovito zvanog Stipe Malj. Simbolički skrivena u malom mjestašcu (otuđeni od društva) obitelj se svakom stranicom sve više razotkriva u svojoj otuđenosti jednih od drugih. Nemogućnost komunikacije i prešućivanje glavna su obilježja ove drame (slično kao i kod ostalih) pa tako kćer Antonela ne smije priznati ocu da se viđa s njihovim tjelesnim čuvarem Matkom (otac ga simbolički zove Mlatko), s kojim poslije i zatrudni, majka Antonija mašta o odnosu s drugim muškarcima, a otac novim prevarama pokušava smiriti situaciju i spasiti obitelj od financijske propasti. U nizu nesretnih situacija koje se gomilaju jedna na drugu (otac naredi ubojstvo Matka jer je spavao s Antonelom, majka joj organizira pobačaj...) kao slamka spasa javlja se Pedro Sikirica, još jedan uspješni poslovni čovjek iz Amerike (zapravo još jedan varalica u nizu), koji treba otkupiti Perkovićevu tvornicu i osigurati ih za cijeli život. Kako se kasnije ispostavi, njegov glavni cilj je preuzimanje tvornice bez plaćanja i spolni odnos s Antonelom, koju na kraju i siluje. Strašan, tragični trenutak u životu vlastite kćeri roditelji iskoriste kao sredstvo ucjene te uvjere Pedra i njegovu obitelj da je sve snimljeno na sigurnosnim kamerama, dok Antoneli sugeriraju da joj ionako nitko ne bi vjerovao, a ovako je sve završilo dobro – obitelj Perković riješila je financijske probleme, a Antonela je okusila život žene u dominantno muškom društvu iz prve ruke.
  
  Dolina ruža vrlo je slična prethodnim dramama po osnovnim postavkama disfunkcionalnih obitelji, pesimizma, bezizlaznosti situacije, rušenju apsolutno svih temeljnih životnih vrijednosti osim u jednom malom pomaku. Glavni protagonist Petar ovdje je pripadnik društvene elite – menadžer u uspješnoj banci koja sprema veliko spajanje s njemačkom bankom. U tom projektu, Petar je glavni organizator prevare, namještanja poslovne dokumentacije i izvještaja kako bi banku učinio privlačnom kupcima. Međutim, u jednom trenutku bljeska svijesti (spoznavši domete i ograničenja materijalnoga bogatstva) odluči se na radikalni korak – sabotažu tog projekta što će značiti društveno samoubojstvo u poretku neoliberalizma. Drama nakon tog uvodnog događaja prati daljnji razvoj situacije i posljedice te odluke – Petar odbacuje sve materijalno što ga veže i pritom ne štedi nikog, odbacuje ljubavnicu sponzorušu Ines, ukida joj plaćanje stana, kartice, djeci Dariji, Jani, Leonu i supruzi Lujzi blokira bankovne račune, otkazuje mobilne aparate, slupa dvije stotine tisuća eura vrijedan automobil... I čeka svoj kraj. Takve odluke dovode do totalnog raspada ionako disfunkcionalne obitelji u kojem se djeca i supruga okreću protiv njega, Lujza ga u dogovoru s direktorom banke i ljubavnicom Ines izdaje te otkriva gdje je sakrio lažnu dokumentaciju kojom se posao još uvijek može spasiti, djeca se okreću medijima i uživaju u zaradi od javnog eksponiranja, a Petar na kraju prelazi u neki drugi svijet gdje će pokušati probuditi umrtvljene emocije...
  
  Preostalim dvjema dramama Onaj koji se sam govori i Grupa za podršku, Vidić se vraća poetici svog djelovanja iz ranije faze. Smještajući radnju u neodređene, hermetične, groteskne prostore (podzemno stanište izdubljeno u podnožju stijene, ljudi koji žive u pukotinama stabala, nedefinirana hala iz koje protagonist ne može izići...), „avremensku“ situaciju, opisujući ugrožene i izolirane osobe obilježene fragmentarnim karakterima koje su izgubile identitet (likovi nemaju imena, označeni su simbolima srce, bijeli i crni smajlić, postotak, nota, znak za muško, plus), a uporno svoje djelovanje usmjeravaju prema određenim predmetima želje koje ne mogu ostvariti, prati tekovine suvremene europske dramaturgije – kompleks osamljenosti, krajnjeg otuđenja, izolacije, nepostojanja u društvu. U takvom svijetu prostori i klasična radnja su u drugom planu, a u prvi izbija jezik, koji zapravo predstavlja radnju. Grupa za podršku predstavlja sedam ličnosti jedne osobe (zapravo sedam životnih faza od dvadesetih do četrdesetih godina) koje se suprotstavljaju jedna drugoj okrivljavajući se međusobno, okrivljavajući društvo te pokušavajući iznaći tko je kriv za sve probleme (alkoholizam, ovisnost o drogama, siromaštvo, izgubljene ljubavi, pokušaj samoubojstva, gubitak vjere...).
  
  Jednako tako i Onaj koji se sam govori još je i više pomaknuta u sferu svojevrsne psihodelične groteske u kojima Baka s Dječakom živi u rupi izdubljenoj u stijeni, a namirnice i potrepštine im nabavlja Mačka. Jednog dana u stijenu dolazi Debeli (groteskni lik debelog tajkuna koji opisom podsjeća na montypythonovske likove, ali i na istaknute hrvatske političare), kojega pohlepa napuhuje u tolikoj mjeri da će eksplodirati pa se kod Bake dolazi olakšati. Pritom Baka i Dječak upravo zbog nepostojanja identiteta, izoliranosti i nepostojanja vremena neodoljivo podsjećaju na Gorkovog Na dnu, a dolazak Debelog i njegovu ispovijed moguće je iščitati kao svojevrsni stream of consciousness neoliberalizma, vlastiti, nadrealistični epitaf u kojem će se u nekoj metafizičkoj stvarnosti dvije suprotstavljene krajnosti spojiti – Baka i Debeli ostaju živjeti u stijeni, a Sekica i Dječak na leđima Mačke bježe u budućnost još neizvjesniju od sadašnjosti.
  
  Vidiću se ne može osporiti umijeće i vještina prokazivanja gnojnih pora društva (tajkuna, prevaranata, sponzoruša, loših roditelja, grijeha koji prelaze na djecu...) i maski koje danas navlačimo i kojima obmanjujemo ne samo druge, nego i sebe same. Pritom su mu drame strukturirane čitljivo i napeto, a replike su brze i energične pa zapravo vuku čitatelja/gledatelja na čitanje/gledanje u jednom dahu usprkos grotesknosti i dekonstrukciji likova i dramske strukture koja se javlja. Također zanimljivo su uklopljene i paralelne radnje i fantastično – simbolički elementi koji se provlače uporedo s glavnim radnjama (prigušeni komentari likova, izgovor istinitih misli za sebe dok uvjerljivo izgovaraju laži, simbolička i fantastična bića koja se pojavljuju poput jednoroga, onirički nedefinirani prostori...).
  
  Što je onda problem s Vidićevim dramama? U silnoj želji za raskrinkavanjem negativnih elemenata društva Vidić jednostavno pretjeruje i djeluje jednodimenzionalno, prikazujući samo potpuno iskrivljenu slika svijeta u kojem živimo. Neki teatrolozi stali su u obranu Vidića pa su na različite načine tumačili pojedine aspekte Vidićevih tekstova. Isticalo se na primjer kako Veliki bijeli zec zapravo nije kritika suvremenog društva, nego tragedija jedne obitelji u nekom društvu te kako glavna tema može biti otac koji se ne može suočiti sa svojom propasti ili djevojka koja je uništena grijehom roditelja ili majka koja kopni zbog tradicionalističkih postavki patrijarhalne hrvatske obitelji. Sve to može biti istina i je, ako se pojedini likovi i situacije izvade iz konteksta, ali ako se drama sagleda kao cjelina, kao dominantni zajednički nazivnik nameće se da je to drama o obitelji kao društvu. Upravo Vidić to sam i podcrtava dominantno pesimističnom slikom u kojoj su svi protagonisti luzeri bez iznimke. Ne postoje pozitivni likovi ili situacije koje bi pružile kontrast i pobile pesimizam te dale nadu. Čak i dominantno pozitivi likovi mučki stradaju (Jela iz Velikog bijelog zeca), a stradavaju i negativni likovi – svi!
  
  Postavlja se pitanje za koga Vidić piše svoje drame, čiji je to svijet koji on predstavlja i tko bi se tu trebao/mogao prepoznati? Manijakalno depresivni pojedinci s disocijativnim poremećajima koji svojih problema nisu niti svjesni, tajkuni koji rijetko čitaju, a u kazalište možda idu samo kad dobiju besplatnu ulaznicu, iskvareni političari koji su itekako svjesni svoje iskvarenosti pa ih to ne pogađa previše ili smo mi, prema Vidiću, svi takvi. Što je s običnim, normalnim ljudima, onima koji žive pošteno, rade, ljube, osjećaju, uživaju u životu. To nije naš svijet, a vjerujem da mi činimo većinu, pa nas Vidićeva promišljanja u obliku drama neće niti zanimati, barem ne na razini drugačijoj od puke profesionalne ili osobne znatiželje da otkrijemo što to on tu piše.
  
  U ovakvom kontekstu čini se prigodnim ovaj tekst zaključiti i dijelom hrvatske poruke povodom Svjetskog dana kazališta 2013. godine, Sanje Nikčević: „Ono što se zbiva na sceni govori nam i kroz oči – šaljući slike koje ostaju u mozgu, i kroz uši – šaljući zvukove koje pohranjujemo u sjećanju, ali i kroz dušu – šaljući poruke i osjećaje koji u nama ostaju zauvijek. I zato, dragi umjetnici, kad god počnete pisati novi komad, čitati novi tekst tražeći ulogu za sebe, ili razmišljati o temi koju želite režirati – sjetite se nas: očiju i ušiju, ali i duša onih što sjede u gledalištu.“
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 27. travnja 2013.

Piše: