Na dojmljiv način o ovisnosti

Gostovanje: Beogradsko dramsko pozorište; Vladimir Đurđević, Ne igraj na Engleze, red. Staša Koprivica (u Satiričkom kazalištu Kerempuh u Zagrebu)

• 
  
  Nepuna četiri mjeseca nakon vrlo uspjele premijere komada Ne igraj na Engleze jednog od najistaknutijih mlađih srpskih dramatičara Vladimira Đurđevića (1977) u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh na istoj je pozornici gostovalo Beogradsko dramsko pozorište sa svojom velikom uspješnicom – predstavom tog komada kojeg je u pet i pol godina od praizvedbe izvelo preko stotinu i pedeset puta. Tako se zagrebačkoj publici pružila mogućnost da vidi dvije iznimno vrijedne, a pritom i bitno drugačije inscenacije vrlo zanimljiva suvremenog teksta koji u gotovo realnom vremenu oblikuje osobne drame trojice ovisnika o klađenju, dugogodišnjih prijatelja danas u tridesetim godinama, i drastičnog urušavanja njihovih međusobnih odnosa tijekom praćenja promjena rezultata jedne utakmice engleske nogometne lige na teletekstu.
  
  To kretanje rezultata prate u stanu nezaposlenog Pauna koji je uplatu izvršio novcem koji mu je supruga (inače zakleta protivnica njegovog klađenja, a i jedina koja u toj kući privređuje) dala da kupi karte za zrakoplov i ako izgubi to će vjerojatno imati kobne posljedice po njegov brak. Uz njega tu su i Piksi i Bule. Piksi je liječnik u hitnoj pomoći koji se nastoji nametnuti kao lider – jedini je od njih zaposlen, a uz to se neumjereno hvali svojim ljubavnim podvizima, ali ga sada najviše muči mogućnost da ne pogodi rezultat, jer u tom slučaju neće moći vratiti novac mafijašima koji mu prijete ozbiljnim ozljedama. Bule pak nije zaposlen ponajviše stoga jer niti ne želi raditi, a ironičnost kojom prati uspone i padove raspoloženja prijatelja proizlazi prvenstveno iz toga što se njemu najgore već dogodilo – na klađenje je potrošio novac kojim je trebao kupiti lijekove za ublažavanje bolova teško bolesnom, nedavno preminulom ocu (koji je također bio ljubitelju klađenja te upozoravao mladiće da „ne igraju na Engleze, jer su oni budale kod kojih se ne može unaprijed znati kako će utakmica završiti“).
  
  Sva su trojica predvidjela neriješeni rezultat na poluvremenu utakmice koji je ostvaren u posljednjim trenucima tog dijela igre što je u prvom dijelu zagrebačke predstave redatelja Vinka Brešana i Željke Udovičić iskorišteno za stvaranje duhovite komedije u kojoj su Kerempuhove zvijezde Hrvoje Kečkeš, Tarik Filipović i Borko Perić iskazali iznimnu komičarsku nadarenost uspješno kombinirajući karikiranost i uvjerljivo oblikovanje bitnih karakternih crta protagonista. Sukobe koji u drugom dijelu iliti poluvremenu vode prema ozbiljnim problemima zbog toga što je svaki od prijatelja prognozirao drugačiji rezultat povremeni komični ili crnohumorni detalji nastoje olakšati, ali sve završava u tragikomediji koja otkriva neljudskost koju je stvorila ovisnost o klađenju, a i mit o mogućnosti lakog bogaćenja koji nastoji prikriti nehumanost suvremnog društva i različite oblike uništavanja individua.
  
  Do sličnih zaključaka može doći i gledatelj predstave Beogradskog dramskog pozorišta koju je Staša Koprivica režirala 2007. kada je kao dvadesettrogodišnjakinja tek diplomirala režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Iako se njezina inscenacija nije odrekla humora, publika i pored povremnog smijeha niti u jednom trenutku nema dojam da gleda komediju, jer gotovo od samog početka nad scenom i protagonistima visi prokletstvo ovisništva o klađenju koje kao da vuče korijenje iz Kockara Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Takav drugačiji redateljski stil rezultirao je i glumačkim interpretacijama koje su se potpuno razlikovale od zagrebačkih, jer za razliku od protagonista Kerempuhove predstave beogradski glumci se suzdržavaju od karikature i od početka inzistiraju na svakodnevnosti sudbina ljudi koje interpretiraju i kojima je pomak u ponašanju tek nastojanje tih likova da zadrže pomalo frajerski stav i glumljenu samouvjerenost iza koje je od početka vidljiva nelagoda i nesigurnost.
  
  Tako Daniel Sič za stvaranje komike ne koristi elemente koji bi mogli ukazivati na intelektualnu ograničenost Pauna nego od početka naglasak stavlja na njegovu borbu da ga prijatelji (ako ne i supruga) prihvate kao jednako vrijednog, pa njihov podsmijeh koristi kao poticaj za stvaranje složena lika kojem ovisništvo nije jedina nevolja. Marko Živić u ulozi Piksija koji od početka nema previše uspjeha u impresioniranju svojim hvalisanjem, a to što ga to i ne muči previše ukazuje na kakvoj je unutrašnjoj muci i u kakvom strahu, pa u njegovoj interpretaciji strah od gubitka daje tom liku dublju dimenziju. Ivan Tomić kao Bule jedva nešto više od ostalih uspijeva ovladati situacijom svojim ironičnim komentarima, ali i on poput svojih kolega izvanredno balansira na rubu između privida kojeg ne uspijevaju do kraja uspostaviti i stvarne muke koja ih izjedaju, a upravo njegova priča o tome kako je na klađenje spiskao novac za očeve lijekove najdramatičniji je trenutak predstave koja iz tragikomedije nijansirano prelazi u ozbiljnu dramu, a da pritom niti u jednom trenutku ne gubi pozornost publike koja je zadovoljstvo izrazila i velikim aplauzom na kraju.
  
  Vidjeli smo tako još jednu vrlo različitu, ali jednako uspješnu interpretaciju komada Ne igraj na Engleze što je uz zadovoljstvo vrlo uspjelim gostovanjem potvrdilo i nedvojbeno visoku vrijednost i sceničnost teksta Vladimira Đurđevića. 
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 20. travnja 2013.

Piše: