Muke po Švedskoj

Gostovanje: Bosansko narodno pozorište Zenica, Zilhad Ključanin, Švedsko srce moje majke, red. Aleš Kurt (u HNK-u u Osijeku)

• Nakon dvije domaće produkcije u suradnji s bosanskohercegovačkim redateljima (Emir Hadžihafisbegović Cijena sreće i Sulejman Kupusović Hotel Slobodan promet), HNK u Osijeku slijed je nastavio i bosanskohercegovačkim gostovanjem 18. travnja 2013. kada se osječkoj publici ponovo predstavilo Bosansko narodno pozorište (u posljednjim godinama čest su gost osječkog HNK-a i obližnjeg Gradskog kazališta Joza Ivakić u Vinkovcima) s izvedbom drame s komičnim elementima Švedsko srce moje majke Zilhada Ključanina (uspješnog bosanskog književnika, scenarista i pjesnika). Režija, adaptacija i glazba pritome su povjereni Alešu Kurtu, scenografija Tanji i Stjepanu Rošu, kostimografija Sanji Džeba, a za video materijale odgovoran je Jasmin Šarić. Predstava je premijerno odigrana 29. svibnja 2009. godine u koprodukciji VIII. festivala bosanskohercegovačke drame u Zenici te doživjela veliki uspjeh za koji joj je priznanje na istom Festivalu odala i struka dodijelivši joj dvije nagrade: Aleš Kurt dobio je specijalnu nagradu Naše riječi za najuzbudljiviji događaj u jednoj od predstava natjecateljskog programa, Saša Handžić nagradu za najbolje glumačko ostvarenje mladog glumca, a na 26. susretima pozorišta Bosne i Hercegovine u Brčkom 2009. godine, Faketa Salihbegović-Avdagić dobila je nagradu za najbolju žensku ulogu.
  
  Dramski tekst kroz toplu, potresnu, tužnu i bolnu priču prožetu komičnim elementima epizodno progovara o egzistencijalnim mukama bosanskohercegovačkih izbjeglica u Švedskoj, (ne)mogućnostima prilagodbe na novi svijet, kulturološkim šokovima osoba koje su nasilno istrgnute iz svoje sredine – svi likovi definirani su bosanskohercegovačkim identitetom koji u novom svijetu gube. Uvod u priču donosi narator (Tarik Marković) predstavljajući dolazak obitelji u grad Malmö u Švedskoj, a okosnicu priče čine likovi brižne i tople Majke (Faketa Salihbegović-Avdagić) koja je najspremnija prihvatiti novu sudbinu pa se i ističe kako je i u Bosni već bila „svjetska žena“ te Oca (Muhamed Bahonjić) tvrdokorna i nepopravljiva pater familiasa koji se svom snagom opire prilagodbi, ali mora usisavati, ići u školu učiti švedski jezik, ne smije tući suprugu jer postoji telefon na koji žene to mogu prijaviti, a na kraju razvija i astmu kao alergijsku reakciju na Švedsku.
  
  U njihovoj sreći u nesreći pomaže im Brat (Robert Krajinović) koji je u Švedsku stigao ranije i dovoljno je mlad da se prilagodi kapitalističkom sustavu privatnog vlasništva i paroli „Vrijeme je novac!“, ali koji se u krugu obitelji vraća svojim korijenima te njegova djeca Sead (Miroljub Mijatović) i Vedad (Adis Mehanović), a prijateljske savjete i dašak domovine pružaju im Asima (Anđela Ilić), njena bosanska pita te njezin suprug Mehmed (Haris Burina). Temeljni zaplet priče naizgled čini prijateljstvo Majke i Ingrid (Ištvan Gabor) koje se međusobno ne razumiju, ali održavaju svakodnevnu vezu. Kada se Ingrid smrtno razboli Majka mobilizira sve članove obitelji ne bi li pronašli ljekovitu travu, ali ne uspijevaju... Međutim, to nije toliko važno, važna je metafora dobre duše bosanskohercegovačkog naroda, slobode i ljepote prirode koje su u Švedskoj izgubili, kako Majka kaže da je sloboda je šetnja po poljima i potraga za bezimenom travkom, a u Švedskoj su i polja privatizirana i planski posijana pa se ne smije slobodno šetati i brati biljke.
  
  Aleš Kurt evidentno je uložio veliki trud u svaki detalj ove zahtjevne izvedbe. Poigravajući se s teškom egzistencijalnom tematikom i zamisli da dijaloški manje može izreći više, stvorio je kompleksnu cjelinu satkanu od mnoštva metafora za koje je našao zanimljiva rješenja. Švedsko okružje bosanskohercegovačkih izbjeglica prikazao je u potpunosti neutralno – kostimi, scenografija i rekviziti u potpunosti su bijeli i minimalistički ukazujući na gubitak identiteta sudionika (novac je bijeli, prazan papir, novine su bijele...), narator i član obitelji koji je ostao u Bosni i Hercegovini javlja se na video projekciji tematizirajući svijet kao globalno selo i tehnički napredak, a atmosferu je učinio emotivno opipljivom izvornim sevdahom. Zanimljivo je i rješenje uporabe scenskog pokreta za fizički prikaz osoba nenaviklih na društvene norme ponašanja tuđine (pokreti izgledaju neprirodno, a izvode se automatski, gotovo robotizirano i ukočeno). Sve to prikazano je u nizu isprekidanih scena koje ponekad djeluju nepovezano, ali svaka scenska radnja, ma koliko na trenutke nelogično izgledala ima duboku simboliku. Kurt se u trenucima i previše zaigrao (radnja i smisao ponekad se gube u masi neizgovorenog, pozadinske projekcije, glazbenih i plesnih umetaka te ponekad nejasnog scenskog pokreta), ali koncept u cjelini funkcionira, a pažnju plijeni atmosfera i energija koje proizlaze iz glumačkih kreacija.
  
  Točni u scenskom pokretu, akrobatskim vještinama pojedinaca, balansiranju na rubu karikatura, snalaženju u masi navedenih elemenata, transformacijama (Saša Hadžić je švedska učiteljica, a Ištvan Gabor šveđanka Ingrid) te prenošenju težine atmosfere koja je nadvijena nad likovima, a koju spretno kidaju komičnim umetcima, ansambl je većim dijelom spremno odgovorio na izazov. Posebno treba istaknuti glumačku vještinu Fakete Salihbegović-Avdagić, Muhameda Bahonjića i Harisa Burine koji su svojim karakterima publici dočarali istinski bosanskohercegovački Weltanschauung u liku i djelu, a veliku težinu lirske sjete radnje koja proizlazi iz dijaloški krnje forme bez klasičnog dramskog sukoba, prenosili na publiku tek gestom i mimikom.
  
  Drama postavljena iz vizure ljudske duše na sceni ogoljava likove do kraja suprotstavljajući publici običnog, malog čovjeka s njegovim patnjama, mukom i humorom koji će rastužiti, nasmijati i natjerati na promišljanje, a upravo univerzalnost i prepoznatljivost tematike te iskrenost emocije čini je i više nego dobrodošlom na kazališne daske.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 19. travnja 2013.

Piše: