Punom brzinom prema nesreći
Gostovanje: Slovensko narodno gledališče, Ljubljana, Stanisław Ignacy Witkiewicz, Poludjela lokomotiva, redatelj Jernej Lorenci (u sklopu programa Europsko kazalište u Zagrebačkom kazalištu mladih)
-
Drama Slovenskog narodnog gledališča, koja je u ZKM-u gostovala u sklopu ciklusa Europsko kazalište u Zagrebačkom kazalištu mladih, na jednu je noć transformirala kazališnu dvoranu Istra u vagon Poludjele lokomotive, lokomotive kojom rukovode strojovođa i ložač pokrenuti neobičnom strašću za brzinom, za pomicanjem krajnjih granica vozila kojim upravljaju i prelaska na drugu stranu mogućeg. Redatelj Jernej Lorenci uprizorio je tu dramu renomiranog poljskog avangardnog pisca Stanislava Ignacya Witkiewicza zadržavši sve njezine avangardističke težnje i metafizičke nijanse. Ispitivanje granica nit je vodilja njegove predstave, i to ne samo granica brzine jedne parne lokomotive nego i granica izvedbenog prostora i prostora gledališta, a u sklopu potonjeg predstava je ponajviše ispitivanje granica tolerancije, konformizma, ukalupljenosti i nemogućnosti pobune.
Jedan je od glavnih ciljeva avangardnog kazališta lišiti publiku zaštićene, anonimne i pasivne pozicije koja im je u mraku gledališta osigurana, a Lorencijeva predstava eksperiment je koji se bavi propitivanjem mogućnosti ostvarenja tih ciljeva u današnje vrijeme. U Poludjeloj lokomotivi publika nije ni zamišljena ni tretirana kao nijemi promatrač koji je od događaja na sceni odijeljen neprobojnim nevidljivim zidom. Baš naprotiv, nekoliko je suptilnih no ipak dovoljno jasno izokrenutih kazališnih konvencija naglasilo zamisao o jedinstvu izvedbenog prostora s prostorom publike, zamisao koju su glumice Maja Sever (Zofia, supruga strojovođe) i Tina Vrbnjak (Julija, ljubavnica ložača) šapćući priopćile publici dok su napuštale lokomotivu koja će nekoliko sekundi kasnije krenuti na svoje sumanuto putovanje, sumanutost kojega će razoriti sve nedoumice o nevidljivoj liniji između pozornice i publike, kao i tu liniju samu.
Kako je moguće promatrati gledatelja kao nekoga zaštićenog s druge strane izvedbe, kad mu ta izvedba svim svojim elementima invazivno zaposjeda osjetila i napinje sve živce? Publika je uistinu u vagonu obuhvaćenom kaotičnom i uzavrelom atmosferom lokomotive kojom upravljaju Janez Škof (strojovođa) i Aljož Jovanović (ložač), vodeći je prema sigurnoj i zamišljeno spektakularnoj propasti. Fiktivno ubrzavanje lokomotive Lorenci je dočarao upotrebljavajući snagu zvuka i ritma. Janez Škof i Aljož Jovanović na klavirima dočaravaju jednoličan ritam vlaka koji se kreće po tračnicama, ritam koji postaje sve agresivniji kako brzina u lokomotivi raste, a njegovu agresivnost dodatno nadopunjavaju neugodna zvučna upozorenja, sirene, mahnita gluma, izopačena koreografija tijela i demonska stanja duha. To je pobuna putnika fiktivne lokomotive. Zahvat prema životu u njegovu samom začetku, u kaosu i pobuna protiv smrti.
Nevjerojatna je energija kojom glumci pritom zrače. Njihova tijela i glas potpuno se transformiraju u mahnitom uzbuđenju. Tina Vrbnjak i Aljož Jovanović u tandemu ostavljaju osobito snažan dojam, a za njima ne zaostaju ni Nina Ivanišin i Maja Sever. Janez Škof odlično je odglumio pomahnitalog strojovođu i njegovu mirnu ustrajnost u izazivanju katastrofe, i smijeh ludosti uperen u lice smrti, ali i u lica publike, koje je na sve provokacije koje su jojsa scene upućene ostajala mirna i poslušna kazališnim konvencijama.
Antonin Artaud promišljajući o svom kazalištu okrutnosti jednom je prilikom napisao da je teatru svrha da podsjeti da nismo sigurni i da uvijek postoji mogućnost da nam se nebo sruči na glavu, a upravo to upozorenje Janez Škof nekoliko puta upućuje publici osvještavajući da prema smrti ne juri samo poludjela lokomotiva nego i, neizbježno, svi mi. No uzavrela panična atmosfera koja se na pozornici formirala zbog te spoznaje, pobuna tijela i duha koja je iz toga proizašla, ne prelazi na publiku unatoč svim sredstvima kojima se redatelj priklonio pokušavajući ostvariti taj naum. Iako velik dio publike suptilnije nijanse predstave uopće nije bio u stanju razumjeti, jer je većina replika bila na slovenskom jeziku i nije titlovana, te unatoč tome što su sve glavne odrednice radnje servirane kroz nadrealne vizije sveopćeg kaosa popraćene toliko neugodnim zvukovima da oni eliminiraju sve misli osim one koja se formira oko nade da će ta pomahnitala simfonija što prije ustupiti mjesto tišini, gledatelji ostaju smireni i pasivni. Uz tihi šapat negodovanja promatrati fiktivne luđake koji upućuju prema gledatelju toliko zahtjeva za burnom reakcijom, otvara pitanje jesu li ludi oni koji jureći u smrt na pozornici, vrište i bune se, ili mi koji tako mirno sjedimo, a dio smo istog vagona. Poludjela lokomotiva Jerneja Lorencija neobično je iskustvo kojemu nikad ponovo ne bih željela biti dijelom, ali svakako postavlja neka zanimljiva pitanja i potiče na traženje odgovora.
© Maja Dujmović, KAZALIŠTE.hr, 17. travnja 2013.
Stanisław Ignacy Witkiewicz
Poludjela lokomotiva
redatelj Jernej Lorenci
premijera 15. rujna 2012.
prevoditeljica Darja Dominikuš, skladatelj Branko Rožman, dramaturginja Eva Kraševec, scenograf Branko Hojnik, kostimografkinja Belinda Radulović, koreograf Gregor Luštek, oblikovatelj svjetla Pascal Mérat, lektorica Tatjana Stanič, asistentica redatelja Eva Kokalj
izvode: Janez Škof (Zygfryd Tengier), Aljaž Jovanović (Mikołay Wojtaszek), Maja Sever (Zofia Tengier), Tina Vrbnjak (Julia Tomasik), Matija Rozman (Turbulencjusz Dmidrygier), Nina Ivanišin (Minna, grofica de Barnhelm), Petra Govc (Gospođica Mira Kapuścińska, Minnina družbenica), Zvone Hribar (Vlakovođa), Gorazd Logar/ Boris Mihalj (Valery Kapuściński, Mirin brat), Andrej Nahtigal (Čuvar pruge, Jan Gęgoń), Katja Levstik/ Vanja Plut (Janina Gęgoń, njegova lijepa žena), Giovannino Raffanelli (Putnik četvrteg razreda)
Piše:

Dujmović