Zabava kreacijom čuda

Gradsko kazalište Trešnja, Zagreb: Nina Kleflin (prema Ezopovoj basni), Cvrčak i mrav, red. Nina Kleflin

• 
  
  Glasovita basna o besposličaru cvrčku i marljivom mravu s okrutnom poukom na kraju u novoj je Trešnjinoj predstavi postala priča o dva suprotstavljena svijeta, jednom podređenom radu, drugom podređenom slobodi. Oni se ne vole, susreti donose poteškoće, ali se na kraju i prilično jednostavno pomiruju, jer, tako nam barem predstava pokazuje, u svakom mravu čuči i mali nerealizirani cvrčak. Nina Kleflin, koja potpisuje i tekst i režiju, inspiraciju je, premda se u programu navodi samo Ezop, očigledno potražila (i) u ublaženim varijantama basne, od kojih je u nas svojevremeno osobito popularna bila Mrav dobrog srca, dražesna stihovana priča Branislava Crnčevića, čiji se tragovi jasno raspoznaju u predstavi. Opozicija dvaju svjetova prikazana je vješto kroz likovnost i pokret. Mravlji svijet organiziran je s gotovo vojničkom strogošću, što se vidi i u pokretu koji je krut, stupajući, pravocrtan. Cvrčci se, nasuprot tome, kreću vijugavo, naglašeno izražavajući emocije tijelom. Vizualno je ta suprotnost još očitija: šarenilo cvrčaka stoji nasuprot monotonom sivilu mrava. Toliko, naime, vide i mogu razumjeti djeca.
  
  Odraslom oku vizualni je prikaz asocijativno bitno bogatiji jer mravi izrazito podsjećaju na kvekere i/li amiše, a cvrčci na djecu cvijeća pa se čitava priča može pročitati (i) kao posveta hipijevskom pokretu, i to iz današnje perspektive kad se ponovno radikalizira pitanje manjka slobode u globaliziranom i korporacijama podređenom svijetu. Međutim, čitav taj sloj ostaje djeci sasvim neproziran, što nas mora dovesti do pitanja nije li se suprotnost mogla prikazati nekom metaforom koja će se otvorenije obraćati – djeci.  Samo jedan lik izuzet je iz opisanog smještanja u ideološki kontekst – mravlja kraljica. Uz pomoć atraktivnog kostima i maske, i uz finu igru Darie Knez Rukavina, ona uspijeva biti i prijeteća i zabavna, pri čemu njena pojava ukazuje na jedan drugačiji mogući ključ za inscenaciju, onaj s kojim bi djeca mogla potpunije komunicirati. 
  
  Bogata vizualnost predstave naglašeno radi u korist stvaranja scenske iluzije. Mravlje radionice prepune su divovskih mrkvi i gigantskog zrnja, mehaničkih naprava koje se vrte i rade. Vanjski je svijet efektno prikazan ogromnim, pokretljivim vlatima trave, a snježna oluja širi dah leda sve do gledališta. Scenografiji u svemu tome značajno pomaže i precizno ugođeno svjetlo. Brojnost mravljeg svijeta pojačana je mladim snagama iz vlastita kazališnog podmlatka, što bitno pridonosi predstavi jer stvara živahan i predan mravlji kor, a ujedno je i lijep način uključivanja mladih u aktivan kazališni rad na velikoj sceni, uz bok s profesionalcima. Ponovno uvođenje tog starog običaja (svojevremeno ga je njegovao ZKM) treba posebno blagonaklono pozdraviti. 
  
  Glazbeni brojevi gusto su posijani predstavom, što je djelomično vezano i uz sadržaj, jer cvrčak ne samo da svira nego i pjeva, čak i zajedno s cvrčkicom i odmetnutim mravom želi osnovati bend. U tom dijelu predstava se malo zapliće: cvrčkica, na primjer, nestaje kad stigne zima iz prilično nejasnih razloga, a i smisao se na mjestima zaljulja – cvrčak svira jer to voli i važno mu je, ali govori i o želji za slavom, sanja o obožavateljicama i karijeri superzvijezde. Kad ga nakon duge melodramatske epizode smrzavanja u snijegu mravi spase, a onda i prihvate u svoj bogato opskrbljen topao svijet, jer i kraljica voli glazbu, bend koji uporno pokušava osnovati konačno će nastupiti na koncertu, uz pomoć mrava koji imaju skrivene glazbene talente i cvrčkice, koja se sasvim iznenada ponovno pojavi. Žeđ za slavom potiho je zaboravljena, tako da se pitamo zašto je ranije uopće i uvedena. 
  
  Upravo spomenuti motiv slave dobar je, i svakako ne jedini, primjer viška. Naime, za čitavu je predstavu karakteristično preobilje. Brojnost motiva, likova i bujnih scenskih slika, promjena i atrakcija nije dramaturški promišljena, kao da je obuhvaćanje razumijevanjem gurnuto u drugi plan iza demonstracija moći kazališta da zabavlja kreacijom čuda na sceni. U takvoj su situaciji i glumci u drugom planu, a uloge ostaju više funkcije priče nego što se u općem šarenilu uspijevaju istaknuti. Damir Klemenić je cvrčak Lucky, kao i uvijek tjelesno ekspresivan, ali ovdje netipično malo duhovit. Jerko Marčić njegov je dobrodušni prijatelj mrav, a Nera Stipičević cvrčkica-pjevačica koja oko njega oblijeće. Dragana Marković Roić njezina je majka, bivša pjevačka zvijezda. Tena Jeić Gajski jedina se izdvaja iz mravljeg svijeta osobitom energijom mladenačke zaljubljenosti, dok su ostali mravi više ili manje spretno svedeni na poneku karakternu osobinu. 
  
  Predstava, dakle, daje puno atraktivnih slika, a pritom je dinamična i povremeno duhovita. Nedostatak promišljenosti, pa onda i deficiti smisla, sakriveni su iza tog vela spektakla, ali nisu poništeni.
  
  © Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 15. travnja 2013.
  
  Nina Kleflin (prema Ezopovoj basni)
  Cvrčak i mrav
  redateljica Nina Kleflin
  premijera 7. travnja 2013.
  scenograf Miljenko Sekulić, kostimografkinja Marija Šarić Ban, glazba Matija Antolić, oblikovatelj svjetla Aleksandar Mondecar, scenski pokret Damir Klemenić, maska Irena Königsknecht i Tatjana Bjeliš
  izvode: Damir Klemenić, Jerko Marčić, Nera Stipičević, Tena Jeić Gajski, Matija Antolić, Tvrko Jurić, Daria Knez Rukavina, Dragana Marković Roić, Marijana Mikulić, Jadran Grubišić i Nina Cvjetković / Romana Žitnik, Dora Vunarić / Morena Pogačić, Marko Baričević / Marko Purgar, Renato Gracin / Sunčan Vojvodić, Franko Gracin / Mladen Hren

Piše: