Energija onkraj dijaloga

Zagrebačko kazalište mladih: Nikolaj Rudkovski, Bergmanove žene, red. Jean-Claude Berutti

• 
  
  Cijenjen i nagrađivan i izvan svoje domovine, bjeloruski dramatičar Nikolaj Rudkovski (rođen 1971.) u svojim je ranim dvadesetim godinama napisao Bergmanove žene, ambiciozan komad nadahnut filmovima Žene čekaju (Kvinnors väntan, 1952), Kroz tamno ogledalo (Såsom i en spegel, 1961), Persona (Persona, 1966), Krici i šaputanja (Viskningar och rop, 1972) i Nakon probe (Efter repetitionen, 1984), u kojima se veliki švedski redatelj Ingmar Bergman bavi prvenstveno protagonisticama, uspijevajući na iznimno originalan način ući u dubine ženskih osjećaja i psihe, uz to bacajući drugačije svjetlo na teme kojima se bavi u glavnini svog opusa – postojanje Boga, smisao čovjekova postojanja, granice dobra i zla, ljubav i kako ona mijenja ljudsko biće, odnos emocija i razuma, odnos umjetnosti i života... Na prvi pogled gledatelj bi mogao biti podozriv prema takvoj mladalačkoj preuzetnosti autora da jednom od svojih prvih drama stvori kazališnu inačicu prebogata filmskog svijeta Ingmara Bergmana, ali je ovaj komad (osim u Bjelorusiji igran prije Zagreba i u Rusiji, Njemačkoj, Latviji i Ukrajini) i pored toga što se koncentrira prvenstveno na gotovo nemoguću ljubav između dvije potpuno različite žene i odnos pisca prema njima, ipak uspio u tim okvirima djelovati iznimno sugestivno na publiku i njezin odnos prema scenskom događanju.
  
  Okosnica fabule s neznatnim je preinakama preuzeta iz Persone. U filmu je u središtu pozornosti odnos između bolničarke na psihijatrijskom odjelu i pacijentice, slavne glumice koja je zanijemila, dok je u komadu riječ o medicinskoj sestri i slavnoj pjevačici koja nakon operacije ne može govoriti i ne zna se hoće li se oporaviti. Pritom se na prvi pogled čini da su njihove reakcije iz duhovne sfere prebačene u prepoznatljivu bolničku situaciju. Međutim, razvitak odnosa između medicinske sestre i umjetnice lišene sredstva svoje umjetnosti – glasa nije bitno različit, a fascinantan je i na maloj Sceni Polanec ZKM-a po tome kako, neprestano govoreći, medicinska sestra Liv u tumačenju sjajne Ksenije Marinković nakon početnih banalnosti, općih mjesta, a i zavisti prema umjetnici napušta površnost i počinje sagledavati svoju prošlost i karakteristike svoje osobnosti kojima se nikada nije željela baviti, a iza svega otkriva snažnu ljubav prema pacijentici Ingrid. A da bi ta druga protagonistica koja ne govori bila ravnopravna partnerica bio je neophodan i izuzetan kreativan napor i veliko glumačko umijeće Lucije Šerbedžije, koja je minimalnim pokretima lica i ponekim pokretom dojmljivo tumačila promjene odnosa Ingrid prema Liv, od prezira prema bolničarkinu blebetanju do postupne ovisnosti o njoj kao o jedinom ljudskom biću kojeg vidi do postupnog interesa za Liv kao osobu u trenucima kada se ona otkriva kao kompleksno biće i na kraju do uzvraćanja ljubavi.
  
  A da je redatelj Jean-Claude Berutti (Francuz koji je već surađivao sa ZKM-om) uspjeh svoje predstave gradio baš na onome što ostaje neizrečeno kod Ingrid i onome što se skriva iza bujice riječi Liv, upućuje u programu predstave citirani odlomak iz Kazališta i njegova dvojnika Antonina Artauda po kojem „kazalište mora biti promatrano kao Dvojnik ne samo ove svakidašnje i izravne stvarnosti – koja ga je malo po malo i svela na to da bude samo isprazno i sladunjavo blijedo oponašanje – nego neke druge opasne i tipične stvarnosti gdje Načela, poput dupina, odmah nakon što izrone glavu iz vode, požuruju uvući svoju glavu u mrak voda“. Upravo na takav način Berutti uz pomoć vrsnih glumica stvara znakovitu dramsku napetost Bergmanovih žena, ali je njegov pristup obogaćen i onim što je naveo kao glavnu vrijednost kojom ga je zainteresirao tekst Nikolaja Rudkovskog – osjećaj kojim se odmah osjetio osobno prisutan u ovoj drami rađanja strasti i ljubavi dviju iznimno zanimljivih osoba. Budući da je taj osjećaj u njemu pobudio tekst Nikolaja Rudkovskog on ga je posebno naglasio kao bitan element u postavljanju pisca kao trećeg aktera ove drame, a Frano Mašković vrlo je uvjerljivo ostvario potpuno stapanje autora sa svojim komadom, od početnih distanciranih komentara koje daje iz potpunog mraka gledališta do postupnog približavanja zatvorenom svijetu pozornice (efektne, ali i vrlo funkcionalne scenografija i kostimografija Rudya Sabunghia kojima dominira bijela boja ispod koje se povremeno probijaju crni detalji) te na kraju poistovjećivanja s jednom od protagonistica i nalaženja smirenja u naručju druge.
  
  Ulazak pisca na pozornicu kao svojevrstan teatar u teatru prispodobiv je Bergmanovoj naznaci kako je Persona film u filmu (primjerice s kadrovima koji prikazuju filmsku ekipu koja snima to ostvarenje), ali ne radi se o nastojanju da se pronađe kazališni adekvat filmskom rješenju nego o stanovitoj sličnosti odnosa dva ipak vrlo različita redatelja prema mediju u kojem stvaraju. Tim je putem Berutti kroz filter teksta zanimljivog bjeloruskog dramatičara na svoj način interpretirao neke od bitnih Bergmanovih motiva iz filmova kojima se Rudkovski nadahnuo i tako je stvorio vlastitu vrlo zanimljivu i originalnu predstavu koja je nedvojbeno još jedan uspjeh Zagrebačkog kazališta mladih.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 12. travnja 2013.

Piše: