Opiranje standardima

Zagrebačko kazalište mladih: Jean-Baptiste Poquelin Molière, Tartuffe, red. Jernej Lorenci

• 
  
  Tartuffe je jedna od najpoznatijih, najčitanijih i najizvođenijih Molièreovih drama, često interpretirana i reinterpretirana na daskama zagrebačkih kazališta. Iako je u vremenu nastanka trenutno cenzuriran, danas je teško percipirati subverzivnu snagu koju je tekst imao u društvu svojega vremena. No, Tartuffe koji je nedavno počeo igrati na zekaemovoj pozornici u mnogočemu se odmaknuo od klasičnog originala, na određen način obnavljajući provokativnost i kontroverziju izvornog koncepta, čiju je kritičku oštricu vrijeme neminovno otupilo. U suvremenoj interpretaciji on djeluje autoreferencijalno te, osim ne osobito suptilne društvene kritike, implicitno problematizira odnos modernoga i klasičnoga u umjetnosti.
  
  Izvorni govor u stihovima u snažnom je kontrastu prema kratkim proznim replikama, pomalo furioznoj glumi i scenografiji Branka Hojnika, koja oblikuje uvjerljiv i do u detalje razrađen prostor suvremene obiteljske kuće. Pozornica je podijeljena na tri ključna područja te se radnja odvija simultano na svim poljima, no na način da je težište uvijek jasno stavljeno na najznačajnije polje te ne dolazi do kolizije replika. Tek jedan od brojnih začudnih i humorističnih elemenata jest činjenica da je radnja smještena u vrijeme Božića – u najvećoj mjeri eksploatiranog i komercijaliziranog kršćanskog blagdana. Svi su simboli na broju: od vjenčića na vanjskim vratima, preko jelke okićene svjetlećim križevima sa šarenim poklonima u njezinu podnožju, do bogata stola s adventskim vijencem. Kostimografija Belinde Radulović također prati taj koncept, dodajući mu još duhovitih i ilustrativnih detalja.
  
  Najznačajniji zahvat na tekstu učinjen je u četvrtom činu iz kojega je odsječen ključan niz replika, što zaokreće fabularni tok u sasvim drugom smjeru. Opirući se standardnim interpretacijama teksta, Lorenci oblikuje distancu ondje gdje bi se očekivala blizina i obratno, a u likovima pronalazi te akcentuira ili izvrće njihove karakteristike na neočekivan način. Tako oduzima mladom ljubavnom paru Marijani i Valeru, svaku čednost; Dorini, jednom od najpoduzetnijih likova koji manipulira tijekom radnje, oduzima glas i snagu, no dodaje joj intenzivan emocionalni odnos prema Orgonu; Damis pak gaji posve neprimjerene osjećaje prema svojoj pomajci. Zanimljivo je da Tartuffeov odnos prema Elmiri djeluje kao iskrena ljubav, koju mu Orgonova žena kraju i uzvraća, gurnuta u njegovo naručje nepodnošljivim ponašanjem svojega muža. Orgon je evoluirao iz naivne dobričine u pomalo mračan lik, što pri kraju komada dovodi do toga da se publika lakše povezuje s lažnim pobožnjakom.
  
  Lorencijevom je režijom istovremeno iskorišten komički potencijal Molièreova teksta te mu je pridodan još jedan, u svojemu humoru agresivniji, sloj značenja. Radnja kao da je organizirana u niz skečeva, gluma je temeljena na izražajnoj mimici i gestikulaciji, emocije su često hipertrofirane, no cjelokupna je igra uvjerljiva i konzistentna. Prostor pozornice maksimalno je iskorišten, glumci su usklađeni, a njihovo je kretanje dinamično i svrhovito. Premda su zaista svi glumci pokazali svoje umijeće u punom sjaju, osobitu pohvalu zaslužuju nositelji najzastupljenijih i najzahvalnijih uloga. Pjer Meničanin odigrao je sve nijanse Orgonova složenog karaktera, održavajući cijelo vrijeme pritajenu silnu energiju. Doris Šarić-Kukuljica još se jednom dokazala kao izvanredna glumica koja i minimalnu ulogu uzdiže na višu razinu, iako joj je koncept znatno ograničio prostor za demonstraciju glumačkog umijeća. Zvijezda predstave ipak je nositelj naslovne uloge Krešimir Mikić, čiji je Tartuffe simpatičan i gotovo infantilan, poput nekoga tko je više uhvaćen u danu situaciju, nego što njome manipulira. Beskrajno duhoviti Mikić pokazao se kao iznenađujući pun pogodak za ovu ulogu.
  
  Predstava ima nekoliko zaista briljantnih momenata, no ima i momenata kada režija gotovo pa zapinje. Kao komedija s obiljem crnog humora funkcionira veoma dobro, dok su njezini najslabiji momenti razvučeni, čak pomalo patetični prizori u zadnjem činu, koji naprosto ne postižu onaj naboj kakav ima ostatak predstave.
  
  Dosljedna i promišljena reinterpretacija kazališnog klasika u cjelini je ipak uspjela. Stilizacija, karikatura, repeticija, apsurd, songovi, realizirane metafore – Lorenci je maksimalno iskoristio zekaemov ansambl i oblikovao bogatu i originalnu produkciju.
  
  © Ana Fazekaš, KAZALIŠTE.hr, 12. travnja 2013.
  
  dramaturg Matic Starina, skladatelj Branko Rožman, scenograf Branko Hojnik, kostimografkinja Belinda Radulović, koreograf Gregor Luštek, oblikovatelj svjetla Pascal Merat, inspicijentica Milica Kostanić, fotografija Mara Bratoš, grafičko oblikovanje Marino Krstačić Furić i Ana Tomić
  izvode: Krešimir Mikić (Tartuffe), Pjer Meničanin (Orgon), Nina Violić (Dorina), Katarina Bistrović-Darvaš (Elmira), Jadranka Đokić (Marijana), Sreten Mokrović (Cleante), Goran Bogdan (Damis), Doris Šarić-Kukuljica (Gospođa Pernelle), Frano Mašković (Valer)

Piše: