Pjesma, smijeh i sjeta

6. međunarodni festival cabareta i komedije Gumbekovi dani, Histrionski dom, Zagreb, 16. – 28. ožujka 2012.: Adam scena, Adam Končić, Adam i ona, red. Adam Končić

• Važna uloga u ovogodišnjim Gumbekovim danima pripala je Adamu Končiću koji je sudjelovao u obje svečane premijere održane u sklopu Festivala. Festival je otvoren prvom premijerom, predstavom Škandal na vuglu Vlaške i Koturaške u kojoj Končić utjelovljuje jednog od glavnih likova, a druga pod nazivom Adam i ona na programu je bila pretposljednje večeri Festivala. Adam i ona je glazbeno-poetski kabaret kojeg je Končić režirao, dramatizirao te oživio uz glazbenu pratnju Olivera Beloševića. Taj autorski projekt, koji je svojevrstan nastavak njegovog izvođenog kabareta Noćas ću..., umjetnički je vremeplov koji publiku premješta u tridesete godina dvadesetog stoljeća, u neki mirniji, melodičniji i poetični Zagreb. I dok su nekoliko metara od dvorane Histrionskog doma tutnjali automobili, tramvaji i užurbani prolaznici, u dvorani je oživljeno vrijeme istkano od stihova, pjesme, nježnih melodija, istančanih šala, vragolastih kavalira i pravih dama.
  
  Vjerojatno nikad van kazališnih dasaka nije u toliko idiličnom obliku ni moglo postojati takvo jedno vrijeme, ali je starijima u publici uz smiješak prizvao sjećanje na vrijeme njihovih roditelja, a oni nešto mlađi njegovim su se čarima u istom raspoloženju prepustili. Končić je uz elegantnu glazbenu pratnju pijanista Olivera Beloševića nastupio kao džentlmen broj jedan, dijeleći damama ruže i lijepe riječi, a istovremeno zadirkujući muškarce spominjući njihove propuste zbog kojih im suprotni spol najviše zamjera. Adam i ona nije dramska predstava, nego scensko ostvarenje u kojem se izmjenjuju pjesma, recitiranje poezije, pričanje smiješnih anegdota i komunikacija sa publikom.
  
  Crveni stol na kojemu je vaza sa ružama i čaša vina za Adama Končića jedini su scenografsko elementi, a upotpunjuje ih Oliver Belošević na klaviru. Uz njegovu glazbenu pratnju Končić je pjevao glazbene hitove koji datiraju iz prve polovine prošlog stoljeća, neki od kojih su široj publici poznati iz kultnog filma Krešimira Golika Tko pjeva zlo ne misli poput Ja ljubim, Za jedan časak radosti i Zar ne znaš, a u uspomenu na majstora kabareta Vikija Glovackog otpjevao je i nekoliko njegovih kupleta. Posebna atmosfera postigla se brisanjem granica prostora performansa i publike, pa su poznatije pjesme Končić i malo hrabriji gledatelji otpjevali zajedno. Opuštenost se postigla i anegdotama koje je Končić tijekom večeri ispričao, a koje su većinom temeljene na uvijek zabavnim stereotipima o muško-ženskim odnosima. I dok je većina otpjevanih pjesama bila udvaračkog i laskajućeg karaktera, ispričane anegdote i vicevi na komičan su način preispitivali pitanja ženske i muške uloge u braku ili vezi, kao i predrasude o tipičnim ponašanjima oba spola.
  
  Komične priče su pozicionirane kao intermezzi pjesmama i poeziji, čime je redatelj osigurao da repertoar ne poprimi previše melankolične i sladunjave tonove, nego ga je zadržao na lijepoj romantičnoj razini povremeno isprekidanoj simpatičnim zadirkivanjima za kojima tihi rat među spolovima uvijek žudi. Zahvaljujući velikom pjevačkom umijeću Adama Končića, šarmu koji mu je osigurao da se upusti u zadirkivanje publike bez da ostavi primisao o neumjesnosti te lijepim i ponekim uistinu dirljivim stihovima ljubavnih pjesama Matoša, Krznarića, Dedića, Simonova (…), niti jedan element ovog događanja ne može se kvalitativno istaknuti. Pjevanje s publikom, kao i emocije koje su stihovi izazvali te smijeh na kojeg su šale potaknule jednako su neophodne za skladnost cjeline koliko i Beloševićeva pratnja, koja nježnim melodijama nadopunjuje i uljepšava sve što je tokom večeri izgovoreno i otpjevano.
  
  Končić se od publike oprostio Zadnji fijaker Vikija Glovackog, koju mnogi smatraju najsjetnijom pjesmom o Zagrebu, pjesmom koja ocrtava protok vremena i mijene prostora jednako koliko ga u svojim stihovima pokušava i zadržati. U sličnom je tonu protekla i cijela večer, u istodobnoj svijesti da uživamo u bogatstvima minulih vremena, vremena koje su pregazili stari fijakeri, i mjestimičnom zaboravljanju te činjenice i prepuštanju čaroliji nesvakidašnjeg. Končićeva senzibilnost za publiku rezultirala je i odabirom posljednje pjesme, jer svakako je lakše oprostiti se od takvih trenutaka uz stihove kao što su ovi iz Zadnjeg fijakera: „Sunce nek zbudi dragi Zagreb, i otpre svetlu saka vrata; fabrike, ljudi, tice i grad, najemput se bu kak od zlata, videl buš još je lepi Zagreb“.
  
  © Maja Dujmović, KAZALIŠTE.hr, 29. ožujka 2013.
  
  Adam Končić
  Adam i ona
  redatelj Adam Končić
  premijera 27. ožujka 2013.
  dramaturg Adam Končić
  izvode: Adam Končić, Oliver Belošević

Piše: