Dojmljivi minimalizam

Gostovanje: Mini teatar, Ljubljana, Herman Melville, Bartleby, pisar, red. Miloš Lolić (u sklopu programa Europsko kazalište u Zagrebačkom kazalištu mladih)

• 
  
  U sklopu ciklusa Europsko kazalište u Zagrebačkom kazalištu mladih, Ljubljanski Mini teatar nastupio je s dvjema predstavama, među kojima je bio i Bartleby, pisar u režiji Miloša Lolića proglašen najboljom slovenskom predstavom 2011. godine. Na oduševljenje prepunog gledališta, predstava je još jednom opravdala sve pozitivne ocjene pokazujući da je kadra u svakoj novoj izvedbi i na svakoj različitoj sceni otvoriti nova pitanja i isprovocirati različita tumačenja.
  
  Bartleby, pisar dramatizacija je kratke priče američkog klasika Hermana Melvillea, objavljene 1856. godine u zbirci The Piazza Tales. Priča je doživjela i nekoliko filmskih i drugih adaptacija, a bila je predmet istraživanja mnogih autora i filozofa 20. stoljeća. Redateljsko čitanje Miloša Lolića ne odstupa od književnog predloška i njime zadane fabule. Radnja se odvija u odvjetničkom uredu na Wall Streetu iz kojeg se oglašava vlasnik i Bartlebyjev poslodavac (Igor Samobor). On će ujedno biti i narator i protagonist ove zanimljive priče. U istom uredu, uz misterioznog Bartlebyja, imat će još trojicu zaposlenika, čiji će nadimci biti i njihova glavna (anegdotalna) karakterizacija: Puran, Škarica i Đumbirko (Sandi Pavlin i Janez Starina utjelovljuju ta tri lika).
  
  Novopridošli činovnik, Bartleby, isprva oduševljava poslodavca svojom predanošću poslu, a onda neobjašnjivo i sve češće počinje odbijati sve naloge i zadatke magičnim riječima „Radije ne bih.“ Kapitalistički i šablonski odgojenom odvjetniku ta neuobičajena sloboda ponašanja bit će ne samo nepojmljiva nego i motivirajuća da poduzme (u svojim okvirima) sve moguće pothvate kako bi promijenio, ignorirao, shvatio ili na kraju makar dokumentirao ono što izmiče njegovom modelu svijeta i čovjeka. Hiperbolizirana apatija i praznina pisara Bartlebyja (sugerirana čak i njegovim fizičkim opisom – on je blijed, nejak, mršav) praćena konstantnim radije ne bih gradacijski će ga dovesti do ruba egzistencije i konačnog radije ne bih upućenog životu.
  
  Učmalost birokratskih poslova, sivilo i prazninu života u uredu koji se nalazi u neboderu, a bez prozora s kojeg se vidi nebo, dočarat će krajnje jednostavna scenografija, svedena na jedan radni stol za kojim će tijekom čitave predstave sjediti tri lika. Rekviziti su unificirani (uredska oprema koju protagonisti koriste), a prigodna glazbena ilustracija dolazi iz različitih kasetofona i komponirana je uglavnom od bezličnih glasova koji se preklapaju i miješaju, ne dozvoljavajući da im se razluči izvor.
  
  Govoriti o radnji u ovom dramskom ostvarenju može biti u mnogo čemu problematično. Likovi na sceni su pasivni, tj. mizanscen je minimaliziran, u centru zbivanja je naracija s tek povremenim intervencijama glumaca, a s druge strane je intrigantnost pripovijedane priče, dinamika naracije i glumačke interpretacije nadomjestila nedostatak akcije i apsolutno zaokupila pozornost i maštu gledatelja. Autorski tim Bartlebyja potvrdio je još jednom da vizualno bogatstvo i atraktivnost scene ne moraju nužno biti i preduvjet značenjskog bogatstva i razbuktale mašte publike.
  
  Pojednostavljeni i minimalizirani dramski elementi – od scenografije, preko glume pa sve do redateljskih intervencija (primjerice predstava počinje u jakom svjetlu koje se postupno i neprimjetno pretvara u konačni mrak) – zaživjeli su u punoj snazi na sceni zahvaljujući preciznoj uigranosti svih sudionika. To se prvenstveno odnosi na glumački trio koji je u fokusu. Iako fizički uglavnom pasivni, oni su vidljivo pratili i osjećali svaki segment teksta, svaku repliku. Tako je i bilo moguće da nakon poduže stanke izbiju snažni emotivni nastupi izvedeni vrhunskom transformacijom.
  
  Ne odstupajući od semantičkog potencijala prototeksta, ljubljanski Bartleby, pisar uspijeva dati i novo, zanimljivo čitanje. Jedan od nosećih trenutaka drame koji je izdiže iz jednolične naracije jest demistificiranje stvaralačkog čina. Iako predstava isprva sliči čitaćok probi, ispostavlja se da nam je redatelj na pozornici utjelovio, oživio samog pripovjedača novele. A pripovjedač materijalizirao svoje fiktivne likove pored sebe (i sam preuzeo ulogu jednog od njih, Bartlebyja). Poigravanje s metatekstualnošću ostvaruje se i osamostaljivanjem likova. Ne samo da se oni nalaze na istoj ravni sa svojim tvorcem, nego počinju viriti u njegove spise, nadvikivati se s njim, rugati se njegovim poetičnim metaforama pa čak na trenutke preuzeti njegov tekst, to jest ulogu, namećući sebe kao kreatore priče. Čitavu igru autorskih glasova usložnjava nijemi promatrač, sve vrijeme prisutan na sceni. On je istovremeno i publika i čitatelj, i redatelj i Melville.
  
  Predstava (kao i sam originalni tekst) povlači mnoštvo različitih tumačenja lika pisara Bartlebyja i njegovog enigmatičnog radije ne bih. Poeovski „Nevermore“ odzvanja u Bartlebyjevu „Radije ne bih“. Svako novo izgovaranje tog refrena vodi do nužnog kraja. Nanizana ponavljanja čine ključ shvaćanja Bartlebyja, usamljena čovjeka koji se gasi pred svijetom (poslodavcem) i ne postoji način da se zaustavi to gašenje. Snažna simbolika koja iz priče proizlazi naići će na tumačenja koja se najčešće kreću između pojmova ideologije, zakona, institucije, kapitalizma, otpora, volje pojedinca, života i smrti.
  
  Pluralitet značenja književnog predloška na sceni je dobio dostojnu interpretaciju. Bartleby, pisar izvrsna je i rijetko dojmljiva predstava, vrhunske glume i odmjerenih, vješto ukomponiranih redateljskih (i drugih) intervencija.
  
  © Olivera Radović, KAZALIŠTE.hr, 12. travnja 2013.
  
  Herman Melville Bar
  tleby, pisar
  redatelj Miloš Lolić
  premijera 13. svibnja 2011.
  prijevod Polona Glavan, oblikovanje zvuka Luka Ivanović, savjetnici na projektu Bojana Denić in Igor Dobričić, voditelj tehnike Tilen Vipotnik, fotografije Miha Fras
  izvode: Igor Samobor, Sandi Pavlin, Janez Starina, Tadej Pišek, Miha Rodman

Piše: