Radost kazališne kreacije

Gradsko dramsko kazalište Gavela, Zagreb: Voltaire, Candide ili optimizam, red. Krešimir Dolenčić

• 
  
  Najčitanije Voltaireovo djelo Candide ili optimizam u vrijeme svog nastanka 1759. predstavljalo je vrhunac filozofskog romana, ali istodobno i djelo koje rušilo norme tog tada čestog i vrlo cijenjenog žanra koji je književnim sredstvima popularizirao i ilustrirao filozofske teze, a ponekad (kao ovdje) s njima i polemizirao. Candidea se uz to moglo svrstavati i u Bildungsroman, pa i satiru tadašnjih prilika koja je pokazivala autorovu virtuoznost u jezičnom oblikovanju ironije čije su najotrovnije strelice ciljale na učenje Leibniza i još nekih filozofa da „živimo u najboljem od mogućih svjetova“. No ne samo ironija nego i nizanje atraktivnih, često i nevjerojatnih avantura koje imaju najrazličitija katastrofalne rasplete na iznimno duhoviti i inventivan način podastire dokaze koji se protive toj optimističkoj viziji svijeta te je uobličenje fabule Candidea najbliže tada najpopularnijoj vrsti romana – pustolovnom.
  
  Krešimir Dolenčić je u svom redateljskom pristupu, a i u maštovitoj dramatizaciji i adaptaciji (koju supotpisuje s Dubravkom Mihanovićem) naglasak stavio upravo na avanturu kao na nešto što može pridobiti pozornost i suvremenog gledatelja, a tvorcima predstave omogućiti atraktivnost i spektakularnost koju pojačava i unošenje u predstavu i niza asocijacija na suvremenost, iako je u prvom prizoru u idiličnom dvorcu baruna Thunder-ten-tronckha Candide u pidžami koju će nositi tijekom cijele predstave. Okružen je čitavim ansamblom koji se kreće poput figurica u davnim glazbenim kutijicama, a tako je i odjeven, samo što su im perike karikaturalno predimenzionirane. Već tu se može naslutiti da će se predstava poigravati s naznakama mjesta i vremena i ironijskim odmakom od njihove realističnosti. U brzoj izmjeni mnogobrojnih scena koje se zbivaju na raznim mjestima zemaljske kugle uz mnoge poveznice s današnjicom postaje jasno da će vrlo funkcionalna kostimografija Valentine Crnković, a i njezina scenografija koje elementi vise iznad pozornice i spuštaju se kada trebaju sugerirati mjesto radnje, atraktivnost tražiti u originalnom spoju elemenata iz vremena nastanka komada i današnjice. Tako se anđeo pojavljuje u okviru osvjetljenom neonkama, a Veliki inkvizitor nakon odbacivanja crvene mantije ostaje u bijelom odijelu kojim podsjeća na Elvisa Presleya. Na sličan način atraktivnost ostvaruje i glazba koju je dijelom skladao, a dijelom odabrao Willem Miličević, pa Veliki inkvizitor svoju presudu pjeva u stilu rocka, a neki od prizora zanimljive značenjske kontrapunkte ostvaruju tako što ih prate naši popularni šlageri ili narodnjaci.
  
  Pritom se međutim ne radi o pojednostavljenom podilaženju širokoj publici, jer režija sve te naznake suvremene popkulture ili kiča prezentira s ironičnim odmakom kompatibilnim Voltaireovoj ironiji prema općeprihvaćenim vrednotama društva u kojem je on živio. Zato je – i pored pravog vatrometa scenskih efekata koje ukazuju na to da je ovaj Candide egzemplarno ostvarenje redateljskog kazališta – rezultat pomalo začudan, jer na značenjskoj, a ne doslovnoj razini Dolenčić uspijeva efektno uprizoriti prventveno Voltaireove zamisli ne namečući neko svoju radikalno drugačije tumačenje što je u takvom kazališnom oblikovanju gotovo pravilo. Isto tako u redateljskom kazalištu glumci su najčešće tek potpora redateljevim zamislima, a to kod Candidea čak i ne bi previše smetalo, jer i su Voltaireovi likovi uglavnom svedeni na funkciju nositelja nekih ideja ili faktora u sazrijevanju protagonista. Međutim u ovoj predstavi redatelj je potaknuo sve članove ansambla da do maksimuma iskažu svoje glumačko umijeće ne samo vrsnim oblikovanjem dijaloga, mimike i pokreta nego i govora tijela pa su ne samo Candide nego i svi ostali likovi vrlo kompleksni i puni scenske životnosti i energije.
  
  Enes Vejzović briljira u naslovnoj ulozi izražajnošću kojom oblikuje Candideovu naivnost koja u neočekivanim trenucima preskače u duboku sumnju i zapitanost o tome koliko svijet doista odgovara slici „najboljeg od svih mogućih“, da bi svojom dobrotom i odgovornošću, i brigom za druge suvereno vladao prostorom pozornice. Ona je, kao što je ukazivala i pidžama u kojoj je on tijekom cijele predstave, zapravo prostor sna i to je jedina bitna Dolenčićeva promjena Voltaireovih zamisli koja postaje potpuno jasna tek kao svojevrstan obrat na kraju i to nakon što je izvedba fascinantno povezala Voltaireovo doba s našim suvremenim problemima. Takvom Dolenčićevom razrješenju nije lako pronaći potpuno objašnjenje. Možda je to traženje neočekivane poante ili dodatna ironija da buđenjem iz sna koji je fantazmagoričnim slikama uobličio mnoge naše strahove otkrivamo stvarnost koja sadrži istovrsne prijetnje ili je zamisao sna bila bitan pokretač zaigranosti koja je očito ponijela sve sudionike predstave. A bitan prinos uspjehu predstave bila je upravo uživanje u igri svih članova glumačkog ansambla.
  
  Tim užitkom zračio je Duško Valentić u karikiranju Candideova učitelja umišljenog, iako ne previše bistrog filozofa Panglossa. Barbara Nola je invalidnim hodom, a i čitavim govorom tijela efektno dočarala Staricu kao mračnu sliku ženske sudbine u Voltaireovo doba od kojeg su neke strahote preživjele i do danas. Nataša Janjić Lokas podjednako je dojmljivo tumačila Candideovu ljubav Cunegondu i kao naivnu ljepotici i kao čudom preživjelu stradalnicu, ali i kao poružnjelu staru ženu – Cunegonda jedina stari u predstavi, što je među ostalim likovima iz bajke čini najljudskijom, pa je to njezina interpretkinja vrlo dobro iskoristila. Ostali glumci tumače po više uloga, a velike mogućnosti transformacije vrlo je uspješno iskazao Franjo Dijak u čak sedam različitih rola, a za njim nije nimalo zaostajao Đorđe Kukuljica, dok je jednako veliki raspon podjednako sugestivno iskazala i Jelena Miholjević u tri potpuno različite uloge (barunica, propovjednica i ropkinja). Siniša Ružić privlačio je maksimum pozornosti iznimno duhovito karikiranim epizodoma, a posebno je fascinirala njegova interpretacija Velikog inkvizitora. Janko Rakoš pokazao je izrazito umijeće u spajanju komičnih svojstava svojih epizoda sa zdravorazumskim reakcijama, Ankica Dobrić uspjela je Paquette, kraljicu Eldorada učiniti dostojnom mita, a Mirjana Majurec je nakon duže stanke s dvije efektne epizode (Mladenka, Markiza) podsjetila na svoje najbolje dane na toj pozornici.
  
  Sve te vrsne uloge odisale su radošću igre koja je možda i najznačajniji element po kojem je Candide nedvojbeni uspjeh Gavelle i svih koji su prateći iznimno maštovitu režiju i vrlo zanimljivo Dolenčićevo suvremeno scensko čitanje Voltaireovog Candidea osjetili užitak kazališne kreacije i taj užitak znali prenijeti zahvalnoj publici.

  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 10. travnja 2013.

Piše: