Bez gledanja kroz prste
Medley teatar u suradnji s Teatrom na Trešnjevci, Zagreb: Ivana Matas Zorica (prema Sofoklu) – Trpimir Jerković, Antigona – Prokletstvo roda, red. Marijana Matešić Jerković
-
Kazališnim predstavama prisustvujemo iz raznih pobuda. Ponekad samo iz želje da se nasmijemo i zabavimo, ponekad iz potrebe da se isključimo iz svakodnevnice, prepustimo se umjetnosti, budemo dirnuti ili pobuđeni njome, u njoj se prepoznamo, da kao dio nje prepoznamo život koji nam pripada, ili pak da bar nakratko taj život ostavimo ispred kazališnih vrata i odlutamo u neke potpuno druge svjetove. Sigurno je da posjetu teatru prethodi postojanje jedne ili više potrebe i od dobre kazališne predstave očekujemo njihovo zadovoljenje. No, što ako se to ne dogodi, da li se to može smatrati samo mimoilaženjem onoga što pojedinac treba i što predstava pruža, ili je takvu predstavu uistinu nužno okarakterizirati kao lošu? S tim sam se pitanjem susrela nakon gledanja predstave Antigona – Prockletstvo roda u Cekate-u. Taj mjuzikl novi je projekt Medley Teatra osnovanog u lipnju 2012., a na njemu je surađivalo nekoliko desetaka amatera i profesionalaca.Na poleđini programske knjižice predstave piše: sponzori – nitko, donacije – ništa; a nažalost cjelokupni dojam koji mjuzikl ostavlja upravo je u skladu s tim navodima – jeftin. Pritom ne smatram da je jeftin zbog nepostojanja sponzora i donacija, nego zbog nedostatka estetskih kvaliteta. Ideja da će se u ansamblu koji sačinjava tridesetak ljudi naći poneki koji uistinu zna glumiti pokazala se pogrešnom. Gotovo svi glumci kojima su u predstavi pripale istaknute uloge svojom se glumom nisu istaknuli. Neuvjerljivost pri utjelovljenju emotivnih stanja i karakternih odlika zajednička je Taheru Sanuriu (Kreont), Tei Zec (Antigona), Mahiru Kapetanoviću (Krenotov sin Hemon), kao i ostalima kojima su pripale nešto manje uloge. Jedini pojedinac koji je od takve cjeline odskočio je Zvonimir Ćosić, pokazujući ipak stanoviti stupanj glumačkog umijeća u ulozi proroka Tiresije. Ipak, Sanuriu i Zec mora se priznati pjevačko umijeće, jer iako svojim glasovima ne izazivaju divljenje, bilo bi nepravedno reći da nisu dobri.
S obzirom da je Medley teatar skupina koju čine profesionalci, ali i amateri, te da im je moto „edukacijom do projekta“, s time da naglasak stavljaju na edukaciju više nego na njen krajnji produkt, možda bi im se za očiti amaterizam u glumi trebalo progledati kroz prste, ali kad se takvoj glumi pridruže i ostali elementi ispostavlja se da je gledanje kroz prste prevelik izazov. Osuvremenjivanje teksta kakav je Sofoklova Antigona, koji u sebi nosi snagu i bogova i ljudi grčke civilizacije, pritom ga prilagođujući potrebama rock mjuzikla, svakako nije lak zadatak.
Ivana Matas Zorica ipak ga se prihvatila, napisavši ne samo adaptaciju Sofoklove drame, nego i tekstove za songove, ali pritom je ispustila sve nijanse koje original čine velikim djelom, a istovremeno nije pronašla put da novonastali tekst ugradi u suvremeni kontekst i unutar njega ga obogati novim kvalitetama. Rezultat je Antigonina fabula utkana u songove koji su vrlo plitki, mjestimice čak i dosadni, a tek uistinu rijetko lijepi. Glazbena komponenta upotpunjava manjkavost predstave. Pohvala koju članovi benda svakako zaslužuju jer su iza kulisa energično odsvirali svaku skladbu, ne može se proširiti i na autora glazbe Trpimira Jerkovića jer je sve tekstove popratio vrlo sličnom glazbom. Preglasni, žestoki rock ispunjava kazališnu dvoranu neovisno o tome da li Antigona iskazuje svoj ponos ili strah te je li Kreont nameće svoju moć ili se savija pod grižnjom savjesti. Svijetlu točku predstavljaju nastupi kora. U tim trenucima na pozornici se formira umjetnički i estetski potencijal koji u ostatku predstave nije vidljiv. Improvizirane rimske toge koje nose članice kora ostavljaju i vizualno ugodan dojam za razliku od ostatka scenografije i scenske kompozicije koja nije kičasta, ali je mjestimične nepotrebno i smiješno senzacionalistička. Još jedan element predstave koji zaslužuje pohvalu je ples Erinija koji upotpunjava nekoliko, uglavnom korskih, prizora. Energičnost i bogatstvo pokreta Mirte Korać i Maše Žarnić koje predstavljaju Erinije užitak je gledati.
No, vratim li se izazovu gledanja kroz prste jednom amaterskom ostvarenju, ponovno se pitam koliko je to opravdano jer pored svih navedenih manjkavih elemenata, i ne ispunjenih potreba za uživanjem u glazbi, glumi, scenografiji, ljepoti antičkog teksta, ili pak inovativnosti suvremenog, što uopće preostaje gledatelju, ako ne loša predstava?
© Maja Dujmović, KAZALIŠTE.hr, 6. travnja 2013.
Ivana Matas Zorica (prema Sofoklu), Trpimir Jerković
Antigona – prockletstvo roda
redateljica Marijana Matešić Jerković
premijera: 4. travnja 2013.
vokalni pedagog i dramaturginja predstave Marijana Matešić Jerković, adaptacija književnog teksta i tekstovi songova Ivana Matas Zorica, autor glazbe Trpimir Jerković, plesna koreografija Iva Juršić
izvode: Taher Sanuri (Kreont), Tea Zec / Ida Hamer (Antigona), Irena Curić / Antonija Matić (Izmena), Mahir Kapetanović / Luka Vidović (Hemon), Marin Bulić(Stražar), Zvonimir Ćosić – Ćosa (Tiresija), Željko Zubović (Korovođa), Anamarija Idžojtić (Glasnik), Judita Jerković / Marija Lončar (Pravda), Nina Predrijevac (Euridika), Mirta Korać / Maša Žarnić (Erinije)
glazbenici: Toni Lović (gitara), Berislav Blažević-Bero (klavijature), Romeo Krželj (bas), Robert Boldižar (violina), Nenad Borić (bubanj), Mario Vincek (električna i akustična gitara)
Piše:

Dujmović