Bez gledanja kroz prste

Medley teatar u suradnji s Teatrom na Trešnjevci, Zagreb: Ivana Matas Zorica (prema Sofoklu) – Trpimir Jerković, Antigona – Prokletstvo roda, red. Marijana Matešić Jerković

  • Medley teatar u suradnji s Teatrom na Trešnjevci, Zagreb: Ivana Matas Zorica (prema Sofoklu) – Trpimir Jerković, Antigona – Prokletstvo roda, red. Marijana Matešić Jerković

    Kazališnim predstavama prisustvujemo iz raznih pobuda. Ponekad samo iz želje da se nasmijemo i zabavimo, ponekad iz potrebe da se isključimo iz svakodnevnice, prepustimo se umjetnosti, budemo dirnuti ili pobuđeni njome, u njoj se prepoznamo, da kao dio nje prepoznamo život koji nam pripada, ili pak da bar nakratko taj život ostavimo ispred kazališnih vrata i odlutamo u neke potpuno druge svjetove. Sigurno je da posjetu teatru prethodi postojanje jedne ili više potrebe i od dobre kazališne predstave očekujemo njihovo zadovoljenje. No, što ako se to ne dogodi, da li se to može smatrati samo mimoilaženjem onoga što pojedinac treba i što predstava pruža, ili je takvu predstavu uistinu nužno okarakterizirati kao lošu? S tim sam se pitanjem susrela nakon gledanja predstave Antigona – Prockletstvo roda u Cekate-u. Taj mjuzikl novi je projekt Medley Teatra osnovanog u lipnju 2012., a na njemu je surađivalo nekoliko desetaka amatera i profesionalaca.

    Medley teatar u suradnji s Teatrom na Trešnjevci, Zagreb: Ivana Matas Zorica (prema Sofoklu) – Trpimir Jerković, Antigona – Prokletstvo roda, red. Marijana Matešić JerkovićNa poleđini programske knjižice predstave piše: sponzori – nitko, donacije – ništa; a nažalost cjelokupni dojam koji mjuzikl ostavlja upravo je u skladu s tim navodima – jeftin. Pritom ne smatram da je jeftin zbog nepostojanja sponzora i donacija, nego zbog nedostatka estetskih kvaliteta. Ideja da će se u ansamblu koji sačinjava tridesetak ljudi naći poneki koji uistinu zna glumiti pokazala se pogrešnom. Gotovo svi glumci kojima su u predstavi pripale istaknute uloge svojom se glumom nisu istaknuli. Neuvjerljivost pri utjelovljenju emotivnih stanja i karakternih odlika zajednička je Taheru Sanuriu (Kreont), Tei Zec (Antigona), Mahiru Kapetanoviću (Krenotov sin Hemon), kao i ostalima kojima su pripale nešto manje uloge. Jedini pojedinac koji je od takve cjeline odskočio je Zvonimir Ćosić, pokazujući ipak stanoviti stupanj glumačkog umijeća u ulozi proroka Tiresije. Ipak, Sanuriu i Zec mora se priznati pjevačko umijeće, jer iako svojim glasovima ne izazivaju divljenje, bilo bi nepravedno reći da nisu dobri.

     S obzirom da je Medley teatar skupina koju čine profesionalci, ali i amateri, te da im je moto „edukacijom do projekta“, s time da naglasak stavljaju na edukaciju više nego na njen krajnji produkt, možda bi im se za očiti amaterizam u glumi trebalo progledati kroz prste, ali kad se takvoj glumi pridruže i ostali elementi ispostavlja se da je gledanje kroz prste prevelik izazov. Osuvremenjivanje teksta kakav je Sofoklova Antigona, koji u sebi nosi snagu i bogova i ljudi grčke civilizacije, pritom ga prilagođujući potrebama rock mjuzikla, svakako nije lak zadatak.

    Ivana Matas Zorica ipak ga se prihvatila, napisavši ne samo adaptaciju Sofoklove drame, nego i tekstove za songove, ali pritom je ispustila sve nijanse koje original čine velikim djelom, a istovremeno nije pronašla put da novonastali tekst ugradi u suvremeni kontekst i unutar njega ga obogati novim kvalitetama. Rezultat je Antigonina fabula utkana u songove koji su vrlo plitki, mjestimice čak i dosadni, a tek uistinu rijetko lijepi. Glazbena komponenta upotpunjava manjkavost predstave. Pohvala koju članovi benda svakako zaslužuju jer su iza kulisa energično odsvirali svaku skladbu, ne može se proširiti i na autora glazbe Trpimira Jerkovića jer je sve tekstove popratio vrlo sličnom glazbom. Preglasni, žestoki rock ispunjava kazališnu dvoranu neovisno o tome da li Antigona iskazuje svoj ponos ili strah te je li Kreont nameće svoju moć ili se savija pod grižnjom savjesti. Svijetlu točku predstavljaju nastupi kora. U tim trenucima na pozornici se formira umjetnički i estetski potencijal koji u ostatku predstave nije vidljiv. Improvizirane rimske toge koje nose članice kora ostavljaju i vizualno ugodan dojam za razliku od ostatka scenografije i scenske kompozicije koja nije kičasta, ali je mjestimične nepotrebno i smiješno senzacionalistička. Još jedan element predstave koji zaslužuje pohvalu je ples Erinija koji upotpunjava nekoliko, uglavnom korskih, prizora. Energičnost i bogatstvo pokreta Mirte Korać i Maše Žarnić koje predstavljaju Erinije užitak je gledati.
    Medley teatar u suradnji s Teatrom na Trešnjevci, Zagreb: Ivana Matas Zorica (prema Sofoklu) – Trpimir Jerković, Antigona – Prokletstvo roda, red. Marijana Matešić Jerković
    No, vratim li se izazovu gledanja kroz prste jednom amaterskom ostvarenju, ponovno se pitam koliko je to opravdano jer pored svih navedenih manjkavih elemenata, i ne ispunjenih potreba za uživanjem u glazbi, glumi, scenografiji, ljepoti antičkog teksta, ili pak inovativnosti suvremenog, što uopće preostaje gledatelju, ako ne loša predstava?

    © Maja Dujmović, KAZALIŠTE.hr, 6. travnja 2013.

    Ivana Matas Zorica (prema Sofoklu), Trpimir Jerković
    Antigona – prockletstvo roda
    redateljica Marijana Matešić Jerković
    premijera: 4. travnja 2013.
    vokalni pedagog i dramaturginja predstave Marijana Matešić Jerković, adaptacija književnog teksta i tekstovi songova Ivana Matas Zorica, autor glazbe Trpimir Jerković, plesna koreografija Iva Juršić
    izvode: Taher Sanuri (Kreont), Tea Zec / Ida Hamer (Antigona), Irena Curić / Antonija Matić (Izmena), Mahir Kapetanović / Luka Vidović (Hemon), Marin Bulić(Stražar), Zvonimir Ćosić – Ćosa (Tiresija), Željko Zubović (Korovođa), Anamarija Idžojtić (Glasnik), Judita Jerković / Marija Lončar (Pravda), Nina Predrijevac (Euridika), Mirta Korać / Maša Žarnić (Erinije)
    glazbenici: Toni Lović (gitara), Berislav Blažević-Bero (klavijature), Romeo Krželj (bas), Robert Boldižar (violina), Nenad Borić (bubanj), Mario Vincek (električna i akustična gitara)

Piše:

Maja
Dujmović