Početak kraja

Gostovanje: Mini teater, Ljubljana, Jean Genet, Splendid, red. Senka Bulić (u sklopu programa Europsko kazalište u Zagrebačkom kazalištu mladih)

• 
  
  U ljubljanskom Mini teateru, u sklopu programa post-dramskih kazališta, postavljen je neobičan tekst Splendid Jeana Geneta, jednog od najznačajnijih dramatičara 20. stoljeća. Riječ je o drami s kriminalističkim zapletom o bandi gangstera koja je nakon niza ilegalnih i okrutnih akcija okupirala prostor hotela Splendid, otevši mladu Amerikanku koja im je jamstvo bogate otkupnine, ali i sigurnost od upada policije koja je okružila hotel. No jedan od gangstera ubio je Amerikanku i banda se našla u doslovno bezizlaznoj situaciji.
  
  Iako navedena osnova priče nalikuje na bezbroj fikcionalnih djela krimi-tematike, osobito u književnosti, filmu i televizijskim serijama, na kazališnim je daskama taj žanr već dugo prilično rijetka pojava. Ono što čini dramu osobito zanimljivom je činjenica da radnja započinje u trenutku kada su sve kriminalne radnje gangstera završile, a djelo počinje u trenutku kada mučnog raspleta priče. Drama se odvija u jednoj prostoriji hotela, u realnom vremenu, unutar svega 90 minuta. Poluizgladnjeli, gotovo razoružani, iscrpljeni i na rubu potpunog psihičkog rasapa sedmorica gangstera kroz dijaloge rekonstruiraju glavne momente svoje priče te, suočeni s budućnošću koja ne obećava ništa dobro i vođeni autodestruktivnim nagonima, postupno ulaze u igru ispovijedanja, međusobnog optuživanja i izdaje.
  
  Redateljica Senka Bulić još je jednom na svojoj produkciji ostavila veoma prepoznatljiv autorski pečat, i u poetičkom i u estetičkom smislu. Gluma je dinamična, na trenutke furiozna, često stilizirana, osobito u prizorima nasilja. Linearnost radnje razbijena je glazbom i plesom, elementom koji je preuzet iz Genetova teksta, no u predstavi hipertrofiran i parodiran. Ubačeni su i neki slabo motivirani momenti za koje se čini da im je jedina funkcija provokativnost, primjerice simulacija masturbacije ili potpuna golotinja jednog od likova, no u suvremenom su kazalištu ti motivi već u tolikoj mjeri eksploatirani da će rijetko koga skandalizirati, a često će djelovati zamorno i nepotrebno.
  
  Jedan od zanimljivijih likova svakako je policajac (Miha Rodman), kojega su gangsteri najprije zarobili, zatim oslobodili kada je preklinjao da ga prime u svoju bandu. Kada se u njihove redove već nepovratno uvuče potpuna i konačna apatija, on jedini ustrajava na daljoj borbi, no dok se u Geneta na kraju ipak predomišlja i pomaže uhititi članove bande, frustriran njihovim kukavičlukom, u ovoj konkretnoj izvedbi on ih smakne prije nego što i sebi oduzme život. Ovako reinterpretirani kraj, u predstavi koja dotad uglavnom ne odstupa od teksta, čini se iznenađujućim, no izvedbom opravdanim i zanimljivim izborom.
  
  Predstava je izvedena u ZKM-ovu prostoru Istra Tribina koja je oblikovala idealnu osnovu za minimalističku scenografiju Tomislava Ćurkovića, koja je svodi na bijele pločice i dva pisoara. Tako organiziran prazan i neutralan prostor pomaže da glumci, kojih je većinu vremena mnogo na relativno maloj sceni, maksimalno dođu do izražaja, dok pisoari (koje glumci koriste na samom početku izvedbe) podcrtavaju izrazito maskulinu osnovu cijele priče. Naime, osim što se kriminalistički žanr konvencionalno smatra primarno muškim žanrom, svi su likovi na pozornici muškarci, a žena se u govoru priziva tek kao objekt seksualne želje ili majka koja roni suze zbog zarobljena sina. No, vrlo brzo izrazito mačistički momenti počet će se izmjenjivati s androginima i homoerotskima.
  
  Kostimografija Olivera Jularića temelji se na Genetovoj uputi da su gangsteri u frakovima, no u Jularićevoj su interpretaciji ti frakovi lišeni nekih ključnih komada, primjerice hlača, što dodaje neočekivani element komike. Kulminacija je kada se na pozornici pojavljuje Johnny (Benjamin Krnetić), ranije vođa bande, sada prisilno odjeven u crvenu haljinu ubijene Amerikanke, ponižen i užasnut te progovara glasom ubijene djevojke.
  
  Genetova karakteristična senzibilnost i psihološka razrađenost postupno razotkriva kompleksnost međusobnih odnosa unutar bande, koja se odmiče daleko od hardboiled jednodimenzionalnosti, često tipične za djela slične tematike. U samoj predstavi ti su elementi također uvelike hipertrofirani i izgubili su svaki trag Genetove suptilnosti. Iako to funkcionira kao relativno duhovit parodijski postupak, uglavnom onemogućuje valjano i ozbiljno percipiranje teškog i složenog teksta drame. Glazba, čiji je izbor napravio također Tomislav Ćurković, uključuje sve od klasike i filmske glazbe do punka i hip-hopa te također agresivno prekida radnju.
  
  Mladi glumci sve su aspekte svojih uloga odlično odigrali, prebacujući se trenutno iz ozbiljne dramske situacije u segmente koji kao da pripadaju bulevarskom kazalištu. Osobito su do izražaja došli, što zbog umijeća, što zbog uloge, već spomenuti Benjamin Krnetić i Miha Rodman te Klemen Mauhler, Stane Tomazin i Domen Valič. Genetov tekst temeljen je na neobičnoj kombinaciji popularne i visoke kuture, izrazito govornog jezika, s neizbježnim žargonizmima i vulgarizmima, i veoma poetskog izričaja s čestim monolozima. Tekst ima ogroman potencijal za koji se čini da u ovoj izvedbi nije sasvim iskorišten, a režija Senke Bulić svakako ima svoje jače i slabije strane, no u cjelini je predstava zanimljiva i zabavna.
  
  © Ana Fazekaš, KAZALIŠTE.hr, 8. travnja 2013.
  
  Jean Genet
  Splendid
  redateljica Senka Bulić
  premijera 12. studenog 2011.
  prijevod Aleš Berger, asistent režije Juš A. Zidar, scenograf i izbor glazbe Tomislav Ćurković, kostimograf Oliver Jularić
  izvode: Gašper Jarni, Klemen Mauhler, Lun Sevnik, Stane Tomazin, Domen Valič, Miha Rodman, Benjamin Krnetić, Andrej Zalesjak, Matija Puž, Miša Molk (glas)

Piše: