Karizma i distanca

Kazališta Hotel Bulić, Zagreb, i Tvornica kulture, Zagreb: Antonin Artaud, Svršimo s Božjim sudom, Part One, red. Senka Bulić

• Antonin Artaud sasvim je sigurno jedno od najzvučnijih imena umjetnosti 20. stoljeća. Nepotrebno je podcrtavati jednostavnu činjenicu da zazivanje jednog takvog umjetničkog autoriteta privlači određenu publiku, oblikuje specifična očekivanja i stavlja izvođače u nezavidnu poziciju u kojoj mogu biti optuženi za umjetničku blasfemiju. No često se previđa da su zvučna imena iznad naslova također potencijalno nezanemariv dio marketinške strategije. Artaudov je utjecaj na stvaralaštvo nebrojenih autora druge polovine prošlog stoljeća toliko snažan da se rijetko s čime uopće može usporediti, osobito kada je riječ o izvedbenim umjetnostima i osobito kada je riječ o alternativnim, provokativnim, avangardnim umjetničkim proizvodima.
  
  Premda bi mnogi njezin rad lapidarno okarakterizirali kao avangardan, Senka Bulić tvrdi da su njezini projekti mainstream, dok je zapravo kontekst nepopravljivo konzervativne hrvatske kazališne scene ono što uzrokuje zabunu. Takvo je određenje svakako primjenjivo na ovu konkretnu izvedbu inače neprevedenog teksta Pour en finir avec le jugement de Dieu, te bi se moglo reći da ona nije toliko avangardna, koliko je njezino kulturno okruženje konzervativno. No, jedna je od najevidentnijih slabosti ove produkcije upravo njezina smještenost negdje između avangarde i dominantne srednje struje. Hibridni žanrovi sami po sebi već odavno ne fasciniraju, video-projekcije na pozornici, živa glazba, brza izmjena jarkog osvjetljenja sve su stvari koje su čak i najmanje progresivne kazališne institucije odavno prisvojile. Konture Artaudovih teorijskih koncepata prepoznaju se u svega nekoliko momenata, no u cjelini je predstava veoma daleko od Artaudova ideala kazališta, proklamiranog u njegovim teorijskim tekstovima.
  
  Kao izvođačica Senka Bulić nipošto nije razočarala. Već poznata kao izrazito karizmatična i zanimljiva ličnost, ona plijeni pozornost samom pojavom od početka izvedbe. Njezino eksperimentiranje glasom, nevjerojatna mogućnost kontrole disanja i promišljenost svakog pojedinog pokreta čine najsnažniji aspekt cjelokupnog događanja. U pozadini, za bubnjevima, Tin Ostreš i Mario Kovačević proizvode intenzivni auditivni dojam te znatno podižu energiju na pozornici. Nekazališni prostor Tvornice kulture, prostran i gotovo posve lišen scenografije, odgovara konceptu izvedbe, no stvara osjetnu i nespremostivu distancu između izvođača i publike.
  
  Ovo nije jedinstven slučaj izmještanja Artaudovog teksta (izvorno namijenjenog samo izvedbi na radiju) na konkretni izvedbeni prostor, što samo po sebi nije problematično. No, budući da se poput reklame redovito u najavama ponavlja nesretna sudbina teksta koji u vrijeme nastanka nije izveden zbog svoje provokativnosti, valja se kratko osvrnuti i na taj detalj. Naime, bilo bi potpuno iluzorno tvrditi da je 1947. godine ovaj tekst, bilo sadržajno, bilo stilski bio toliko provokativan da bi zaslužio cenzuru, no tadašnjem je uredniku radijskog programa on bio neprihvatljiv upravo zbog medija kojemu je bio namijenjen. Koliko takav stav zaslužuje osudu sada je bespredmetno, no valja razumijeti da tekst gubi velik dio svoje snage promjenom medija. Kako bi valjano percipirala ovu produkciju publika mora raspolagati izvjesnim senzibilitetom i, što je još važnije, kompetencijom. Stoga, ostaje riječ o relativno elitnoj produkciji koja ne može, a nema ni pretenzija apelirati na širu i univerzalnu publiku.
  
  Autorsku koncepciju dijele Senka Bulić i Tomislav Ćurković, vizualni umjetnik i glazbenik. Presudni elementi za oblikovanje vizualnog dojma su snažna, ponekad neugodna svjetla i kostimografija koju potpisuje Oliver Jularić. Jedan od najzanimljivijih motiva je citiranje slike prerafaelita Johna Everetta Millaisa Joan of Arc u prvom dijelu predstave. Senka Bulić dočekuje publiku na koljenima, evocirajući lik koji je kulturni simbol iskrene vjere, borbe, proroštva ili ludila, mučeništva, pa i ženske emancipacije. Figura je izrazito androgina; dok je gornji dio oklopa maskulin,dugačka crvena suknja dodaje prizoru dozu ženstvenosti i dekadencije. U drugom dijelu, naslovljenom Tutuguri, le rite du soleil noir, izvođačica uspravno stoji za mikrofonom, odjevena u crni sako preko izazovnog negližea, dok ne ostane i bez sakoa kad izvodi senzualni plesu posljednjem dijelu (Le Recherche de la fecalité).
  
  Najavljena kao predstava-koncert-instalacija, ova je produkcija ipak rijedak primjerak nešto originalnije i, neka se još jednom ponovi lajtmotiv ovoga teksta, avangardnije pojave na zagrebačkoj sceni te je svakako pohvalan interes za izvođenje konkretnog Artaudova teksta, sa čime se rijetki hvataju ukoštac. Ipak, po svemu sudeći i imajući na umu izjave Senke Bulić, čini se da je ovaj projekt u većoj mjeri pomogao stvaralačkom traženju izvođačice, no što će ostaviti značajnijeg traga u hrvatskom kazališnom životu.
  
  © Ana Fazekaš, KAZALIŠTE.hr, 28. ožujka 2013.
  
  Antonin Artaud
  Svršimo s Božjim sudom, Part One
  premijera 18. svibnja 2012.
  prevoditelj Zlatko Wurzberg, autori koncepta Senka Bulić i Tomislav Ćurković, kostimograf Oliver Jularić, asistentica koreografije Michela Muzgonja, oblikovanje svjetla Nikša Mrkonjić, šminka Iva Dežmar, producent Vedran Ćosić
  izvodi: Senka Bulić
  muzičari: Tin Ostreš i Mario Kovačević 

Piše: