Bez oprosta i kajanja

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Olja Lozica, Oluja, red. Dražen Ferenčina

• 
  
  Prema motivima Oluje Williama Shaklespearea Olja Lozica nudi svoju sažetiju i izoštreniju pa i kritičkiju varijantu posljednje drame velikog dramatičara reducirajući joj likove i prizore otvarajući i preispitujući Prosperove alibije, razloge i povode izolaciji, moćima i njegovim slutnjama pravednosti, pokajanja ali i osvete. Pitanja oprosta, milosrđa, prava na različitost i izbora svjetonazora, predumišljaja, priznanja krivnje i zabluda pa onda i preispitivanje kazne i posljedica – u središtu su interesa Olje Lozice koja Shakesperaovu dramu reducira na pet lica i jednako tako njihove odnose pa i replike svodeći ih na, reklo bi se, gole misli i zorne posljedice. Njezina Oluja ljulja i preispituje gotovo sve pretpostavljene klišeje sličnih posezana. U njoj, ili nakon nje, nema oprosta ali ni želje za njim. Takav dramaturški koncept slijedi i redateljski postupak Dražena Ferenčine jednako reduciran brzom izmjenom prizora, kratkim dijalozima, rijetkim monolozima i poetiziran vizualnim atrakcijama dubrovačke Multimedijalne produkcije Pixel Design, važnog sukreatora predstave uz ekspresivnu glazbu i zvučnu poveznu kulisu Paole Dražić Zekić i likovno lijepih, sukladnih i dosljednih kostima Zjene Glamočanin uz prinos oblikovatelja svjetla Aleksandra Mondecara.
  
   U tako odabranoj slici Oluje usudnih prepuštenosti otočkoj izolaciji i izopćenosti koji nisu samo Prosperovo utočiste već i egzil i kazna i način preživljavanja, bilo je povremenih ritmičkih neusklađenosti, nepotrebnih tišina i raskoraka u odabranim zahtjevnim tehničkim i produkcijskim datostima s ponekim možda i suvišnim vizualnim doslovnostima. Usprkos svemu 3D projekcije, i doslovno, na kamenom kazališnom zidu u dnu pozornice novost su dubrovačke teatarske prakse i izazov koji je nužno tražio suglasje autorice i redatelja koji su od početka na takvu poetiku računali odabirući je i prepuštajući joj se u avanturi koja se isplatila. Naravno, takav dramaturški i redateljski princip i koncept tražio je prilagođavanje i svih aktera okupljenih na ovom projektu i posebice ekipe iz Pixel Designa. Dogodila se tako predstava s predumišljajem, jasno zadatih konstanti pa i rješenja koja su se skladno uklapala u preciznu odabranu partituru priče nekih znanih općih mjesta ali novih i drugačijih razrješenja, svepisutnih tamnih tonova, gorčine, mraka, neobećavajućih epiloga i pritajenog užasa. I ne samo Prosperova otoka.
  
   U takvom okviru Oluje, koja je i prolog i epilog ali i stanje u kojem se uzaludno traži odgovor na sveprisutno stalno opetovano postavljano pitanje zašto; uvedeni su i glumci. U igru dijelom znanih biografija i jasno potenciranih i diferenciranih karaktera i uloga u životima i usudima likova koje tumače, ali i u drugačije presloženim kartama sudbina. Frane Perišin (Prospero) suzdražanih stišanih emocija i smirene sugestivne geste, Zdeslav Čotić (Caliban) zahtjevnih fizičkih i psiholoških nijansiranja koji doživi svoju osobnu oluju, Boris Matić (Antonio) u funkciji četverokuta koji dijeli biografije i usude, mlada, nadajmo smo i buduća dubrovačka glumica, Nika Burđelez puna svježine i potrebne energije svojih životnih i glumačkih godišta uz zatajnu i povremenu a možda i nepotrebnu Arielovsku prisutnost Alena Čelića inače važnog suradnika za scenski pokret.
  
  Četvrti premijerni naslov sezone dubrovačke profesionalne kazališne kuće, za razliku od dijela dosadašnjih, nije predstava mišljena za podilaženje publici u potrazi za smijehom i odobravanjem po svaku cijenu, nego repertoarni izbor i odgovor koji ima svoj razlog, povodi ali i dileme. Oluja koja prepoznaje vrijeme i pitanja koja otvara tražeći odjek u publici, koja će joj se, vjerujemo, prepustiti i odazvati.
  
  © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 26. ožujka 2013.

Piše: