Mala zadovoljstva

Teatar Exit, Zagreb: Sutra (ni)je novi dan, autorski projekt Ivice Boban i glumaca

• Scarlett O'Hara je optimistično, makar kroz suze, vjerovala kako je „sutra novi dan“. Živjela je poprilično daleko od srednjoeuropske države na Balkanu, znala je kako će prebroditi ljubavne trzavice, a o onoj vrsti egzistencije koja se tiče financijskog preživljavanja zasigurno nije morala brinuti. Potpuno dijametralno, Vivien Leigh, koja ju je utjelovila, imala je drugih problema koji su utjecali na njezin privatni i javni život. Zbog bipolarno-maničnog poremećaja, od kojeg je bolovala, vjerojatno je nerijetko pomišljala kako sutra možda i nije novi dan.
  
  Ivica Boban je osoba čija svestranost (materijalizirana kroz mnogobrojne akademske titule i nagrade) ponajviše dolazi do izražaja u onom trenutku kad postaje pedagog i mentor, kad od svojih domišljatih zamisli kreira zanimljiva i intrigantna rješenja. A rješenja se oblikuju u scenska ostvarenja – u predstave otvorenijeg tipa u kojima i glumac postaje mali od teatra zadužen za one minorizirane stvari kao što su režija ili scenografija. Boban ne štedi ni gledatelje, još uvijek previše nesklone ponešto aktivnijem sudjelovanju u dotad opuštenoj kulturnoj razonodi. Brzim ih prijelazima pretvara u nasmijana bića sklona bezazlenom izrugivanju tuđim nedostacima, a odmah potom u tugaljive pojave uplašene trenutkom prepoznavanja sebe u likovima koje promatraju. Kolege Ivicu Boban opisuju kao temeljitu marljivicu koja temu koje se dohvati potpuno ogoljava tražeći njezinu srž vrlo precizno, no postepeno. Ipak, čini se kao da neprestano odgađa onaj aha trenutak jer likovi koje oblikuje definitivno nisu plošni ni plastični.
  
  Nakon njezine predstave Kako misliš mene nema!? u kojoj su Amar Bukvić i Filip Juričić (tada prepoznavani samo kao glumci iz domaćih sapunica) odlično odigrali uloge nevažnih pojedinaca, Teatar Exit ponovo je Boban prepustio svoju pozornicu. Kao i uvijek, gotovo potpuno praznu, s tek nekolicinom visećih platna na kojima su prikazivani isječci s proba.
  
  Sutra (ni)je novi dan je predstava kojom su autori nastojala prikazati ljude s kojima se svakodnevno susrećemo, koje poznajemo i s kojima se družimo, zbog kojih nam je nekad možda i neugodno, koje suosjećajući žalimo, ljude od kojih okrećemo glavu. Prikazane su situacije u kojima se, gledajući ih, naivno nadamo da su likovi posve iskarikirani, atmosfere koje odaju iznimno loše ekonomsko stanje, a koje pozitivnim mislima nastojimo rapidno izbaciti iz pamćenja. Ivica Boban to nam dopušta nutkajući nas komičnim scenama koje poprimaju oblike skečeva i koje nas mame i potkupljuju poput onih lažnih sniženja prije kojih prešutno proizvodima poraste cijena.
  
  Predstava ne odvlači gledatelja u mračna stanja beznađa i pesimizma, nego ga naprotiv, ispunjava nekom potisnutom srećom koja ga podsjeća da si još uvijek može priuštiti ona mala zadovoljstva koja se ponekad čine prevelikima i sasvim nedostižnima. Osim što prikazuje širok spektar raznih emotivnih i socijalnih stanja, ova je predstava, riječima Ivice Boban, „živa vivisekcija problematične stvarnosti koju živimo i načina kako bježimo od nje“. Gotovo prazna scena omogućuje glumcima da na njoj pokažu svu virtuoznost kojom ih je okitila njihova (bivša) profesorica. Glumački trojac nije imao nimalo jednostavan zadatak (s obzirom da su uprizorili desetak likova), no sve moguće zamjerke postaju sasvim irelevantne prema onome što su u gotovo dvosatnoj intenzivnoj igri gledateljima ponudili.
  
  Mirela Vidak našla se u pomalo nezahvalnoj ulozi praznoglavki (glumi psihički nestabilnu Miki koja svoju važnost dokazuje putem svojeg tijela i nezaposlenu farmaceutkinju Anitu koja se dječje zaljubljuje u studenta Krešu) te do izražaja ponajviše dolazi zbog svojeg treptanja i kihotanja, što je u cijeloj priči donekle marginalizirano, no istodobno neodvojivo od potpune slike svakidašnjice. Iskra Jirsak podjednako dominira i u ulozi janjevke Vanese koja se diči svojom radišnošću, ali i pretjeranom agresivnošću te u ulozi ostarjele bake Slavice koja gledatelje potpuno razoružava čineći ih empatičnima, ranjivima i nemoćnima. Zoran Pribičević pojavljuje se u nešto većem broju uloga, od sitnog i spretnog lopova Želimira, do neprilagođenog vječnog studenta Kreše, pa sve do Lakija (ovisnika o teretani i steroidima), Slavka (Slavičinog supruga i umirovljenog profesora koji pokušava zaraditi skupljajući boce) i Vinka, tehnološkog viška koji postaje radnik ljut na državu i banke. Unatoč snažnoj i odličnoj ženskoj glumačkoj strani, ali i činjenici da je u predstavi glumačka simbioza ona bez koje se ne može, Pribičević se ipak za nijansu izdvaja svojom zaigranošću koja mu omogućuje da se spretno transformira iz jednog lika u potpuno oprečan drugi.
  
  Autorski projekt Ivice Boban i glumaca nije sasvim obična predstava o već pomalo izlizanim temana recesiji i krizi. Da, u predstavi su prikazani poznati problemi, prozivaju se uvijek isti ljudi, situacije su svima već odavno znane no iako to ne postaje sporedno, najupečatljiviji ostaje način na koji je sve prikazano, s minimalnom dozom patetike zbog koje se nećemo stidjeti ako nam u nekom trenutku zasuze oči i s dozom uvijek dobrodošle pozitivnosti. Dok god Ivica Boban svoje učenike pretvara u glumce, i mi možemo, poput O'Hare, optimistično reći kako je sutra ipak novi dan.
  
  © Zvjezdana Balić, KAZALIŠTE.hr, 18. ožujka 2013.
  
  Sutra (ni)je novi dan
  Autorski projekt Ivice Boban i glumaca
  premijera: 2. ožujka 2013.
  scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinja Ana Trišler, oblikovanje svjetla Deni Šesnić, glazba Willem Miličević, koreografkinja Petra Hraščanec, projekcije Dario Hacek, majstori rasvjete Marino Frankola i Dragan Micić, majstori tona Joško Širinić, Nebojša Paunković i Ivan Pavić, vođenje projekcija Dragan Micić i Marino Frankola, fotografija Radomir Sarađen, dizajn plakata i programske knjižice Marin Mimica i Bojan Kanižaj, suradnici na projektu Petra Kelvišer, Dominik Milanović, Ivo Živković, Franjo Smes, Tea Matanović, Iris Kranjčec, Emir Hadžović, organizacija, promocija i prodaja Valentina Bastalec, Mirela Lautar, Vedrana Reberšak, producent Matko Raguž
  izvode: Mirela Videk, Iskra Jirsak, Zoran Pribičević

Piše: