Prezašećereno

Gradsko kazalište Žar ptica, Zagreb: Johanna Spyri / Nino Škrabe, Heidi, red. Želimir Mesarić

• 
  
  Manipuliranje univerzalnim slikama, uz uvjet da je njihov emocionalni naboj dostupan svima i to na jednak način, sentimentalno bujan i značenjski pojednostavljen do najopćenitijih, svima po automatizmu prihvatljivih istina – najčešći su načini kako se u teoriji opisuje kič, čemu se obično dodaje još i ponavljanje prokušanih recepata, izravnost smisla i naglašena težnja za efektom. Prihvatimo li takav opis, nova predstava u Žar ptici mogla bi poslužiti kao ogledni primjerak kiča u kazalištu za djecu. Već sam predložak, Heidi švicarske spisateljice Johanne Spyri, kao da mami na takav način uprizorenja. Alpski vrhunci koje kupa sunce, zeleni pašnjaci s kozama koje daju mlijeko što liječi, starac koji se izolirao od svijeta, naizgled zao, a u duši dobar, čudesno ozdravljenje bolesne djevojčice… Sve to tako se lako pretvara u razglednicu, idilično raskošnu scenografiju, sa sentimentalnom pričom u prednjem planu, koja zanemaruje mračnije ili kritičnije tonove.
  
  Scenografija predstave sasvim je na tom tragu, oslikana pozadina arkadijske mirnoće koju će kasnije zamijeniti ušminkani frankfurtski salon. Priča je zbijena tako da se osnovna linija u potpunosti čuva, ali se zbog neminovnih kraćenja događaju neuvjerljivi skokovi, a nedostaju i neka objašnjenja pa ponašanje likova pati od nelogičnosti. Takav je, na primjer, početak, kad Heidinog djeda dugo opisuju kao najstrašnijeg čovjeka na svijetu kojeg se svi boje, da bi doslovno u sljedećoj sceni, pola minute kasnije, on bio čarobno divan prema djevojčici koju su mu protiv njegove volje ostavili na brigu.
  
  Takva skokovitost (koja se proteže na čitavu predstavu) ne dopušta glumcima nikakav razvoj likova, svi su zamrznuti na jednoj ili dvije osobine. To nije problem s manje važnim likovima, poput para slugu u frankfurtskom bogataškom salonu (Robert Bošković i Gorana Marin igraju ih veselo-komično nalik na sluge u klasičnoj komediji), dobronamjernog učitelja, doktora, svećenika (Ante Krstulović i Berislav Tomičić igraju svaki po nekoliko manjih uloga) ili dobrodušne kuharice (Milena Pajić). Jednako pojednostavljeno postavljene su i malo veće uloge. Ana Marija Vrdoljak igra Heidinu tetu kao karikaturalno uplašenu i operativno ubrzanu, a Klarinu baku kao dostojanstvenu i brižnu damu, a Drago Utješanović bogatog gospodina Sesemanna kao zabrinutog i pažljivog oca. Pridružuje im se i Nataša Kopeč, kao strašna gospođica Rottenmeier, koja u susretu s jezivom planinom postaje bespomoćna, pa stoga još više karikaturalna.
  
  Međutim, pravi problem pojavljuje se kod složenijih likova, oni nisu dobili prostora za razvoj, što bitno oslabljuje priču jer se Heidin blagotvorni utjecaj ne vidi. Djed Hrvoja Zalara, uz arhetipski obaveznu dugačku bradu, ozbiljan je i dobronamjeran, ali predstava mu ne daje vremena za transformaciju od čovjekomrsca do najljubaznijeg susjeda. Klara Sanje Crljen blijeda je i jednostavna djevojčica, ali jedini pomak koji vidimo je njeno čudesno ozdravljenje: budući da je na početku ne dospijemo vidjeti kao potištenu i sumornu, ni u ovom dijelu priče ne svjedočimo čarobnom utjecaju Heidinog prisustva. Osobito je znakovit primjer kozara Petra kojeg igra Petar Atanasoski. Taj priprosti i dobrodušni dječak procvate kad se Heidi doseli k djedu, pa kasnije posve logično postane ljubomoran zbog Klare, a njegov bijes ide dotle da gurne njena invalidska kolica niz planinu. Međutim, zbog zgusnute priče, ni njemu nije dana prilika da razvije lik, od potpune osamljenosti do druženja s Heidi i strepnje od gubitka prijateljice, sve do prijestupa koji počini u očaju i straha da ga ne otkriju – sve je to stisnuto u nekoliko kratkih prizora koji ne ostavljaju vremena ni njemu ni publici da prođe to složeno psihološko putovanje.
  
  Amanda Prenkaj igra Heidi s točnom dječjom energijom otvorenosti prema svijetu i iskonske dobre namjere, ali čak i u njenom slučaju psihološki luk nije sasvim uvjerljiv: prikaz njenog života kod bogataške obitelji u gradu više se bavi njenom neprilagođenošću pristojnom ponašanju i nestašlucima, nego ozbiljnim psihološkim, pa i zdravstvenim problemima koje kroz to vrijeme ona doživljava. Ne vidimo je, dakle, kako kopni, nego samo u jednom trenutku doktor kaže Klarinom ocu da je mora vratiti kući jer će se inače ozbiljno razboljeti.
  
  Takvim prepričavanjem priča gubi logičnost, psihološku uvjerljivost, pa onda i svaku težinu. Planinskoj idili i dalje ostaje suprotstavljen grad, ali on je samo na riječima tmuran i klaustrofobičan, scenska ga slika pokazuje vrlo živim, napučen je veselim likovima, atmosfera je zaigrana jer se strašnom autoritetu gospođice Rottenmeier svi s lakoćom suprotstavljaju. Ona je samo mali kamenčić u cipeli a ne željezno lice reda.
  
  Socijalna pitanja u kojima je Johanna Spyri bitno osjetljivija nego u prikazu opozicije zdrava planina – bolestan grad praktički su zanemarena. Siromaštvo se spominje no ne utječe vidljivo na živote likova, a dobri su praktički svi, pa će se čak i strašna guvernanta razmekšati i u završnom obratu ničim izazvana udati da svog poslodavca. I nije to jedini motiv preuzet iz najpoznatijeg alpskog spektakla na svijetu, mjuzikla Moje pjesme moji snovi. Djed i novopridošla unuka na samom će početku, na primjer, zaneseno zapjevati glasovitu pjesmu runolistu. I brojni drugi glazbeni brojevi svi su do jednog iste razine mega-popularnosti.
  
  Sve što je u klasičnom predlošku tog već dulje od stoljeća svjetski popularnog romana bilo otvoreno za simplificiranu i sentimentaliziranu interpretaciju iskorišteno je upravo na taj način. Mračniji tonovi, društvena kritičnost prema socijalnim razlozima i tvrdim odgojnim principima, kao i poticanje obrazovanja kao nečeg dostupnog i važnog – zanemareni su i/li izbačeni. Ostala je tek raspjevana i (pre)zašećerena priča koja, zahvaljujući prije svega vedroj zaigranosti ansambla, može i zabaviti i dirnuti gledatelje, ali joj nedostaje svake životne uvjerljivosti.
  
  © Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 17. ožujka 2013.
  
  Johanna Spyri / Nino Škrabe
  Heidi
  redatelj Želimir Mesarić
  premijera 10. ožujka 2013.
  scena: Patricio Alejandro Agüero Mariño, kostimi Neven Mihić, glazbeni suradnik Damir Šimunović, koreografija Svetlana Lukić, svjetlo Vesna Kolarec, video projekcije Igor Pauška
  izvode: Amanda Prenkaj, Hrvoje Zalar, Ana-Marija Vrdoljak, Petar Atanasoski, Gorana Marin, Nataša Kopeč, Ante Krstulović, Berislav Tomičić, Drago Utješanović, Sanja Crljen, Robert Bošković, Milena Pajić

Piše: