Originalna multimedijalnost

Teatar Exit, Zagreb: Očevi i sinovi, autorski projekt Ksenije Zec i Saše Božića

• 
  
  Ksenija Zec i Saša Božić ne nazivaju svoje Očeve i sinove predstavom nego autorskim projektom kojeg su ostvarili zajedno s izvođačima Petrom Hrašćanec, Nikšom Butijerom, Matijom Čigirom, Damirom Klemenićem i Jerkom Marčićem. Taj je scenski događaj ipak najbliži predstavi, a donekle podsjeća na koreodramu, prije tridesetak godina u nas popularan spoj plesnog teatra i glumišta. Ksenija Zec i Saša Božić stekli su zavidan renome predstavama koje uz pomoć plesa uspijevaju posredovati značenja onkraj prikazanih dramskih situacija, a ovdje su uz to prisutni i elementi fizičkog teatra, uz koje glazba u izboru Davora Šimunovića i video-projekcije koje potpisuje cijenjeni autor eksperimntalnih filmova Ivan Faktor povremeno predstavljaju ilustraciju predstavljenih priča o povijesti jedne obitelji i tako dodatno naglašavaju atmosferu u kojoj se odvija fabula kojom dominiraju odnosi očeva i sinova ili su pak značenjski kontrapunkt onome što izvođači prikazuju.
  
  A oni se na početku poredaju na sceni licem prema publici i – nakon citiranja Tolstoja o tome kako su sve sretne obitelji sretne na isti način a sve nesretne na svoj poseban – najavljuju predavanje o islandskim sagama. Te sage, čije originalne nazive maksimalno karikirano izgovara Damir Klemenić, prema njihovim riječima posebne su po tome što se vrlo opsežno bave kronikama pojedinih obitelji. Potom slijede prikazi raznih vrsta islandskih obitelji od onih koje puno govore do onih koje samo viču ili šute. Tu riječi već postaju manje značajne od pokreta primjerenih fizičkom teatru koji povremeno prelaze i u ples, a sve s ciljem potenciranja komičnosti i grotesknosti tih obiteljskih prizora, što će povremeno i kasnije biti korišteno kao efekt odmaka i otuđenja da bi se gledatelja navelo na razmišljanje o pojedinim segmentima obiteljske kronike koja započinje sredinom devetnaestog stoljeća u Konavlima, a nastavlja se sve do naših dana pretežno u Zagrebu.
  
  Bitne podatke o obiteljskom putu daju povremeni kratki komentari u tim trenucima pomalo distancirana Nikše Butijera koji se ovdje još jednom potvrđuje kao izuzetno ime našeg glumišta ne samo načinom interpretacije teksta nego i pokretom, pa tako on i dostojni mu partneri Čigir, Klemenić, Marčić i Hrašćanec uspijevaju baš tom fizičkom komponentom glumačkog umijeća nadgraditi domete dijaloga koji namjerno rijetko prelazi okvire svakodnevnih banalnosti ili općih mjesta.
  
  Takva kompleksna interpretacija uz sve ostale elemente predstave od režije i koreografije do glazbe uspijeva na temelju oskudnog teksta ostvariti niz nijansi u odnosu očeva i sinova jedne obitelji od autoriteta do brige na strani jednih do buntovništva drugih u dugom vremenskom razdoblju. Slični dijalozi neznatno variraju ono što se govori od generacije do generacije pokazujući kako se dobar dio odnosa ne mijenja, ali da se promjene ipak događaju – ponekad jedva vidljive, a u nekim presudnim povijesnim događajima i dramatične. Vrhunac tih sukoba, a i predstave u cjelini prizor je nakon završetka Drugoga svjetskog rata kada se stavovi četvorice muškaraca bitno razilaze, ali unatoč tome briga za život ostalih opstaje, čak i u sukobu najvećeg intenziteta između partizanskog oficira (Klemenić) i najmlađeg sina (Čigir) koji je na kraju rata prisilno mobiliziran. U toj sceni i dijalog i njegova glumačka interpretacija postižu podjednako snažan intenzitet kao i fizička ekspresija, svatko od izvođača virtuozno ostvaruje vrlo kompleksnu glumačku minijaturu, glazba s izabranim evergrin šlagerima predstavlja svojom sladunjavošću efektan kontrapunkt uzburkanim i sukobljenim emocijama protagonista, a i video Ivana Faktora efektno evocira turbulentnost tadašnjih zbivanja, te je taj dio predstave jedan od vrhunaca multimedijalnog izraza na našoj suvremenoj pozornici.
  
  Doduše Očevi i sinovi nisu uvijek na toj iznimno visokoj razini. U nekim trenucima im ponestane scenske napetosti i pravog ritma, izbor glazbe ponekad ne prelazi razinu ilustriranja emocija, a video na premalom ekranu u dnu pozornice (vjerojatno i zbog uporabe svjetla) postaje nedovoljno raspoznatljiv i značajan. Međutim predstavu i u tim dijelovima nosi suradnja autora Ksenije Zec i Saše Božića s izvođačima od kojih muški dio ansambla za dojmljivo i vrlo nijansirano glumačko uobličenje u mnogome sličnih, ali ipak nedvojbeno različitih pripadnika iste obitelji kroz mnoge generacije svrsishodno i vrlo umješno koristi i zahtjevnu fizičku ekspresiju, dok se Petra Hrašćanec iskazuje ne samo kao vrhunska plesačica nego i glumica koja nimalo ne zaostaje za umijećem svojih kolega. Uz to njezin ples svojom izražajnošću u nekim, pažljivo izabranim trenucima pomalo zasjenjuje njihovu inačicu fizičkog teatra te tako neizravno ukazuje na to kako odnosi između muških članova obitelji ipak djelomice ovise i o poziciji žene u tom svijetu kojim barem naizgled upravljaju muškarci. A to dodaje još jedan sloj značenja prikazu složenosti odnosa između očeva i sinova, temi koja i nije tako često predmet kazališne izvedbe i koju su Ksenija Zec i Saša Božić originalno koristeći izražajne mogućnosti različitih medija uobličili u stilski cjelovitu i vrlo uspjelu scensku izvedbu.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 13. ožujka 2013.

Piše: