Bez povijesti

Frakcija, časopis za izvedbene umjetnosti, br. 58/59, ur. Una Bauer, Akademija dramske umjetnosti i Centar za dramsku umjetnost, Zagreb

  • Dvobroj Frakcije pod naslovom To Be Moved (u slobodnom prijevodu ganuti-dotaknuti) formatom je klasično dvojezično izdanje časopisa koji uvijek nastoji biti ne-klasičan, fluidan i inovativan što je ovoga puta ostvareno ne samo dizajnerskim i grafičkim kreacijama već strukturom i odabirom sadržaja. Kao što u uvodniku ističe urednica Una Bauer, ova je Frakcija eklektičan broj sastavljen od radova koji kruže oko pojma emocijá i njihove reprezentacije. Uistinu raznorodan, često i oprečan i teorijski diverzan sadržaj raspoređen je kroz šest eseja/članaka s područja izvedbenih umjetnosti, kulturne i umjetničke proizvodnje i ideologije umjetničkog čina. Drugi dio donosi pet, opet heterogenih i filozofski intrigantnih prikaza i kritika.

    Provodni motiv su radovi Marije Cetinić naslovljeni Letters to.....: koji jukstapozirajući citate iz raznorodnog teorijskog diskursa s fotografijama arhitektonskog, instalacijskog, okolišnog i socio-povijesnog sadržaja stvaraju tzv. ljubavna pisma koja preispituju načine percepcije vizualnih i jezičnih kodova. Radovi naglašavaju pitanje konstruiranja i dijeljenja emocija i vjerojatno su jedina poveznica unutar heterogenog materijala prezentiranog u ovom broju Frakcije koji je posvećen upravo konstruktima i čitanjem emocionalnog u suvremenoj teoriji i umjetničkoj praksi.

    Obimom i energijom ističe se članak Emocije, Brecht, empatija nasuprot simpatije Darka Suvina, profesora sa sveučilišta McGill u Montrealu koji je još 1970. izdao kod nas pionirsku studiju Uvod u Brechta, a 1984. knjigu To Brecht and Beyond. Suvinovo uvijek novo isčitavanje Brechta u ovom radu dovodi do obračuna s tradicijom koja je u njemačkom dramaturgu vidjela „bezosjećajna klasika razuma“. Secirajući pojmove razuma, emocije i empatije Suvin intrigantno deformira klasično poimanje razuma kao muškog, emocije kao ženske i donosi teorijski svježe čitanje termina empatije i simpatije. Zanimljiv je i rad Kanađanke Helene Vosters koja alternativno isčitava projekt proizvodnje kulturnog sjećanja nazvan Autoceste heroja (u počast vojnicima poginulim u Afganistanu, kao dio nacionalnog komemoriranja) kao dio orkestriranog ideologiziranog tugovanja lišena intimnog i privatnog, dajući izravnu kritiku i kroz vlastiti performans/akciju Impact Afganistan War (razarajući matricu lažne empatije i domoljublja u korist privatnog/traumatskog).

    Ric Allsopp analizira koreografsko djelo Yes. No. A bit. Not Really – projekt koji potpisuju Hauf, Cash i Ciupke s pozicije Benjaminovih teorija o kontinuitetu i utopiji sadašnjosti, problematizirajući u konačnici i zanimljive relacije između zaborava i sjećanja i njihovog suodnosa u izvedbi. O sramotnoj povijesti amatera – iznimno je zanimljiv tekst Nicholasa Ridouta s Queen Mary Sveučilišta u Londonu koji polazeći od amaterizma u antičkoj Grčkoj izvrće odnos amatera i profesionalaca u korist amatera koji su po Ridoutu istinski profesionalci – neopterećeni kapitalističkim uzusom zarade (i bez prisile na proizvodnju umjetnosti za život). No Ridout je ipak skeptičan prema sintagmi rad iz ljubavi što podcrtava analizom predstave skupine Queen Mary Players. Vesna Vuković piše o umjetničkoj praksi Andreje Kulunčić iz perspektive relacijske teorije Nicholasa Ridouta tj. kritici iste iz perspektive Benjaminove teorije autora kao proizvođača otvarajući zanimljivu polemiku o odnosima forme, tendencije, otvorenog djela (s pozivanjem na davnašnje Ecove postulate) i suodnosa proizvodnje umjetničkog djela na relacijama autor-publika-prezentacija.

    Dio Frakcije posvećen prikazima i kritikama otvara poprilično kratak i neuobičajen pogled na kazalište iz pera Tomislava Medaka koji analitički razmatrajući koreografski rad Marjane Krajač Work Every Day predlaže kazalište oduzimanja i uskraćivanja umjesto klasičnog poimanja kazališta prožimanja i dodavanja (svih scenskih elemenata produkcije). Louise Owen analizira rad Lavinie Greenlaw Audio obscura, zvučno-socijalnu instalaciju koja propituje odnose privatnog i društvenog / intimnog i javnog kroz pretvaranje publike u voajerske nadziratelje svakodnevice željezničke stanice u Manchesteru. Rad je samo jedan u nizu instalacija sazdanih na propitivanju odnosa javno/privatno te je poslužio autorici za svojevrsnu reminiscenciju o kontemplativnim mogućnostima suvremenih medija. Antonija Letinić se u tekstu Skice otkopane prošlosti bavi analizom dvaju projekata čiji je fokus ideologija isključivanja i zatiranja: predstava Slovensko narodno gledališče Janeza Janše aktualizira bešćutnu ideologiju sadašnjosti dok trilogija ...and Europe Will be Stunned Izraelke Yael Bartana bešćutnost prošlosti (holokaust poljskih Židova) aktualizira u utopijskoj budućnosti.

    Stefan Hölscher donosi prikaz intrigantne knjige Petre Sabisch Coreographing Relations: Practical Philosophy and Contemporary Coreography iz 2010. koja aklamira novi način poimanja koreografije prema spinozijanskom potencijalu moći tijela, a ne samo kroz konstruktivističku formu upisivanja tjelesnih pokreta u koreografski rukopis. Alternativni prikaz knjige Emocionalna predanost i politika afekata Nataše Govedić predstavljen je kroz dijalog autorice, Andree Zlatar i Lade Čale Feldman u programu Odeon Hrvatskog radija na temu teatra i emocionalnih kodova istog. Sarah Wishart piše o gubitku riječi kroz emocionalnu traumu na primjeru Toma Lubbocka, likovnog kritičara preminulog od tumora mozga 2008. godine čiji je blog Until Further Notice – I am Alive otvorio i pitanje gubitka pisanja kroz medij i njegove manifestacije kroz blogerski format i poetiku narativa na rubu života i smrti.

    To be Moved uistinu je eklektičan i razbarušen dvobroj Frakcije koji kao da epitomizira postmodernu situaciju kaosa komunikacije između teorije, prakse, politike, ideologije i kulture. U tom je kontekstu i njezin zacijelo namjerno skrojeni diskontinuitet sadržaja ogledni primjer onoga što sám časopis i predstavlja: otvorenu platformu promišljanja suvremenih izvedbenih umjetnosti i teorije bez povijesti.

    © Ana Gospić, KAZALIŠTE.hr, 13. veljače 2012.

Piše:

Ana
Gospić