Duhovita razigranost

Gradsko kazalište lutaka Rijeka: Magdalena Lupi Alvir (prema braći Grimm i Charlesu Perraultu), Pepeljuga, red. Mojca Horvat

• Riječkoj publici nedostaju predstave za djecu, a to potvrđuju popunjena gledališta na svakoj takvoj gostujućoj izvedbi. Ako uz to podjetimo i na činjenicu da su lutke zapravo skup kazališni izraz, onda je čudno da ansambl Gradskog kazališta lutaka Rijeka, kao jedini riječki profesionalni ansambl čiji je repertoar namijenjen djeci, unatoč kombiniranju žanrova u različitim prigodama, u polustoljetnoj povijesti češće nije posezao za glumačkim kazalištem. Mjuzikl Pepeljuga je igrana predstava s elementima lutkarstva i prva interpretacija te poznate bajke u Gradskom kazalištu lutaka Rijeka. Unatoč podnaslovu Od pepela do zvijezda koji možda i nenamjerno asocira na razne reality programe u kojima tzv. obični ljudi posižu za sjajem zvjezdane prašine, riječku predstavu s njima povezuje samo vjera da nas sutra čeka neki novi svijet. Klasična priča na sreću nije pročitana niti u svojem najbanalnijem smislu potrage za idealnim životnim partnerom, a iako je premijerno izvedena na Valentinovo, zapravo je kritika konzumerističkog odnosa prema svijetu koji danas prevladava.
  
  Riječka je Pepeljuga, nastala prema braći Grimm i Charlesu Perraultu, u dramatizaciji Magdalene Lupi Alvir, djevojka koja prije svega nastoji, kako sama kaže, „ostati svoja“ i to kroz ples kao izraz tjelesne i duhovne slobode. Priču uz koju odrastaju generacije Magdalena Lupi Alvir je, u prepoznatljivoj maniri (maniru pri tom treba shvatiti u najpozitivnijem smislu) svela na osnovu, kratke rečenice, jasne songove i zanimljive igre riječima koje oslobađaju redateljicu/koreografkinju i glumce za kreaciju vrlo duhovitih scenskih rješenja. Režiju, koreografiju i scenografiju potpisala je Mojca Horvat. Ispreplevši sva tri elementa u kojima potpisuje kreaciju predstave uspjela je vješto iskoristiti sve prednosti malog riječkog ansambla, a sve mane njihove male pozornice pretvoriti u prednosti. Primjerice, ulogu zle maćehe povjerila je muškarcu, glumcu Alxu Đakoviću, pa su se zajedno poigrali rodnom atribucijom lika. Skučena pozornica riječkog lutkarskog kazališta odredila je step kao osnovni plesni korak, mada ima i elemenata rocka, latinoameričkih plesova, tanga, vlacera.
  
  Scenografija je svedena na dvije klupe i još poneki detalj u prednjem planu i višestruko iskorišten zastor u dnu pozornice: običnim patentnim zatvaračima pozornica u zastoru dobiva dodatne ulaze/izlaze i prozore na koje slijeću ptice, zatim se pretvara u stablo razlistalih grana (šake glumaca u zelenim rukavicama koje se šire i njišu u zajedničkoj igri dojmljiv su prizor) ili postaje zavjesa na prozoru dvorca na kojoj se, tehnikom teatra sjena, stvara dojam gužve u plesnoj dvorani. Iskusnije gledatelje često će geg i koreografija asocirati na burlesku nijemog filma. Cjelina ostavlja dojam da je Mojca Horvat redateljica koja zna što hoće i kako to postići na produkcijski najbezbolniji, a za publiku najbolji način. Pepeljuga je predstava uz koju će najmlađi uživati u duhovitoj igri, a iz niza dobro raspoređenih komičnih situacija stariji će moći iščitavati i neke dodatne slojeve. Sve generacije uživat će u zabavnom glazbenom presjeku kroz plesne ritmove za koji je zaslužan autor glazbe Duško Rapotec-Ute.
  
  Gošća u ansamblu, članica Talijanske drame riječkog HNK-a, glumica, plesačica i pjevačica Elena Brumini izvođačkom je energijom uspjela Pepeljugi dati živu, zaigranu djevojačku dušu. Njezin lik odrasta u jasno određenim fazama: prihvaćanje majčine smrti; sudar s posestrama i maćehom u kojem shvaća da se na dobrotu ne odgovara uvijek na isti način; ljutnja jer je život nepravedan; a tamo gdje danas u stvarnom životu najčešće slijedi rezignacija i gorčina, otkrivanje snage i vjere da će uz osmjeh i plesni pokret prevladati sve prepreke i teškoće. Vjera u sebe i pozitivan odnos prema životu su najbolji pokloni što ih roditelji mogu dati djeci.
  
  Glumci Gradskog kazališta lutaka Rijeka još jednom su dokazali da mogu više kad se od njih mnogo traži. Alex Đaković je stereotip zle maćehe uspio pomaknuti prema duhovitom prikazu osobe koja misli da ima apsolutnu kontrolu nad situacijom, a zapravo se ne snalazi najbolje u borbi s vlastitim spolom, godinama i socijalnim statusom. Božena Delaš i Dina Đuka nisu samo zlobne i sebične posestre: plavuša u ružičastom magarećeg smijeha i djevojka u kičastom životinjskom uzorku hijenina glasa; nego su prokazane kao površne ignorantice. Karin Fröhlich i Zlatko Vicić u dvostrukim ulogama, kao majka/kraljica i otac/kralj, u oba slučaja su likovi simpatičnih roditelja koji žele najbolje. Vedranu Komeričkom pripala je inače nezahvalna uloga bella figure princa, ali mu je dato da zaključi da od zlobnih dvorskih komentara postoje još gori: ženski komentari.
  
  Od pepela popeli smo se do zvijezda plešući i pjevajući u okružju dovoljno realnom i prepoznatljivom (primjerice: pragmatična maćeha je oca poslala na brod da zarađuje novce), ali i s dovoljno bajkovitih elemenata i neizbježnim sretnim završetkom. Putem smo pretjerali možda tek jednom: netom nakon što se žalio na snobizam gostiju kraljevski par procjenjuje nepoznatu djevu doslovno joj zagledajući zube, a čitav je prizor izveden u dinamičnoj koreografiji da djeluje zabavno i gotovo – prihvatljivo.
  
  Manje prihvatljivo je, međutim, to što se u prepunom kazalištu, a gotovo je svaka izvedba dosad bila dobro popunjena, iz zadnjih redova ne vide dijelovi predstave. Prvi put mi je promaklo da princ isprobava glasovitu cipelicu ne samo na stopalima sestara, nego i među publikom, a i na čitavom nizu grotesknih stopala što se pojavljuju uz rub pozornice. Sva je sreća da sam predstavu pogledala još jednom, kako bih provjerila nisam li što propustila. Uz sto i jedan duhovit i zabavan detalj i dobro raspoložen izvedbeni ansambl prva Pepepljuga riječkih lutkara i jest predstava koja se gleda barem dva puta. A to da je prostorom i ljudstvom najmanje gradsko lutkarsko kazalište zaslužilo bolji tretman osnivača, to je već neka druga priča koja, bojim se, ne spada u bajke sa sretnim završetkom nego u znanstvenu fantastiku.
  
  © Tatjana Sandalj, KAZALIŠTE.hr, 11. ožujka 2013.

Piše: