Bez dosljedne koncepcije

Gradsko dramsko kazalište Gavela, Zagreb i Hrvatsko narodno kazalište u Šibeniku: Roland Schimmelpfennig, Push Up 1 – 3, red. Dario Harjaček

• Roland Schimmelpfennig (rođen 1967) danas je najizvođeniji njemački pisac u inozemstvu, ali i na njemačkom govornom području na kojem je dobio i niz nagrada, pa je i za jedan od svojih najcjenjenijih komada Push Up 1 – 3 dobio 2002. uglednu austrijsku kazališnu nagradu Nestroy. Radnja se zbiva među namještenicima velike korporacije koji su zbog brige oko svojih karijera izgubili gotovo svaku ljudskost, a dramska napetost se razvija između tri sukobljena para koji se bore oko napredovanja ili barem očuvanja svojih pozicija. Na prvi pogled čini se da je Push Up 1 – 3 djelo koje prokazuje suvremeni kapitalizam. Taj dojam u njegovoj zagrebačko-šibenskoj koprodukcijskoj izvedbi potencira adaptacija redatelja Darija Harjačeka i dramaturga Dubravka Mihanovića. Oni su Schimmelpfennigovu tekstu (u vrsnom prijevodu Dubravka Torjanca) nastojali paralelnom montažom ubrzati radnju i pojačati napetost, te naglasiti tragičnost životnih sudbina protagonista koji su u borbi za poziciju izgubili gotovo sva humana svojstva.
  
  Iako predstava ima i elemenata karikiranosti i grotesknosti, oni ipak ne narušavaju dominantno realistički prikaz negativnosti suvremenog društva, premda se Schimmelpfenniga najčešće povezuje s nekim avangardnim ili postmodernističkim tendencijama. Takve su odrednice ipak utjecale uglavnom tek na početak ove predstave u kojem Sabina (Antonija Stanišić Šperanda) i Angelika (Barbara Nola) izlaze na proscenij, a iza njih su tri reda crvenih zastora kojima su scenografi Iva-Matija Bitanga i Leo Vukelić osim funkcionalnosti za brzu izmjenu prizora vjerojatno željeli potcrtati da se nalazimo u teatru, a ne u stvarnim prostorijama neke korporacije. U tom ambijentu mlada ambiciozna službenica Sabina počinje svoj monolog konstatacijom da već dvije godine nije ni sa kime spavala, a Angelika koja uskače svojom monologom, započinje žaljenjem da je njen suprug prestao s njom spavati prije isto toliko vremena.
  
  Zatim jedna drugoj uskaču u riječ gotovo istovjetnim rečenicama, primjerice o tome što razmišljaju kada šminkanjem nastoje idealizirati vlastitu pojavu ili kada se frustracija i napetosti nastoje riješiti neumjerenim i uglavnom nepotrebnim kupovanjem. Iako takve ispovijedi podsjećaju na stvarnost, ipak se zapravo radi o općim mjestima dramski strukturiranima poput teatra apsurda, posebice Ionescove Ćelave pjevačice. Razlika je tek u tome da je Ionesco banalnost kao građu za svoje verbalne i kazališne ekshibicije potražio u neiventivnosti jezičnog tečaja, a Schimmelpfennig u stereotipima o ambicioznoj borbi za položaj. A da se radi o suvremenoj varijaciji na teatar apsurda pokazuje se i time što se Kramer, svemogući šef korporacije poput Godota ili božanstva (vjerojatno se zato njegova supruga zove Angelika) te zatvorene zajednice ne pojavljuje na sceni iako o njemu svi pričaju.
  
  Tu dvojnost teksta u kojoj realizam uzmiče pred apsurdom, a često naglašavana Schimmelpfennigova kritika neljudskosti suvremnog kapitalizma nije mnogo snažnija od Ionescove kritike tečaja engleskog jezika niti je to namjeravala biti, Dario Harjaček se nije u svojoj redateljskoj koncepciji odlučio da do kraja okrene Push Up 1 – 3 u društveno kritičnu predstavu koja bi onda (što je naravno posve legitimno) puno više govorila o redateljevom svjetonazoru i poimanju kazališta nego o autorovom, ali ipak nije do kraja prihhvatio niti Schimmelpfennigov postmodernizam. To je rezultiralo i prilično disparatnim glumačkim interpretacijama u kojima su se snažnije doimale one koje su svoju ulogu svele na gotovo automatiziranu ljudsku figuru nego one koje su u tim bićima izgubljene ljudskosti nastojale otkriti tragove nekih iskrenih emocija.
  
  Tako Barbara Nola pokušava Angelikinoj krivoj pretpostavci da je Kramer zanemaruje jer spava sa Sabinom dati logičnu psihološku motivaciju za što nema potpunu podršku niti u tekatu, a ni u režiji, pa Sabina Antonije Stanišić Šperanda u tom duelu djeluje puno snažnije svojom beskarakternom ambicioznošću, ali zato ne može biti dovoljno uvjerljiva u apsurdnom razrješenju tog sukoba – Sabina naime priznaje nepostojeći preljub i zato dobiva otkaz. U borbi za najvredniji položaj u tvrtki (vođenje podružnice u Delhiju) Frank kojeg Sven Šestak tumači kao zlobnog i iz neznanih razloga u uspjeh uvjerena invalida pobjeđuje jednako nesimpatičnog, ali zaslužnog veterana Hansa kojem je Zoran Gogić dodao neka ljudska svojstva glumačkom rutinom više no umijećem, a pritom su i interpreti i redatelj propustili da karikiraju ili komično intoniraju i čitav sukob i odluku Kramera kao vrhunaravnog moćnika kojem nije stalo do korporacije nego do poigravanja ljudskim sudbinama.
  
  Nasuprot tih neočekivanih razrješenja vjerojatna seksualna privlačnost čini gotovo razumljivom Kramerovu odluka da u sukobu para koji je imao jedan, ali izvanredan seksualni susret prednost dade priglupoj, no atraktivnoj šefici propagande Patriciji koju efektno i do kraja robotizirano tumači Bojana Gregorić Vejzović, a iz tvrtke izbaci perspektivnog Roberta kojeg Amar Bukvić ne posve dosljedno tumači kao istovrsnog karijerista koji gubi u trenutku kada pokaže i najmanju naznaku osjećaja.
  
  Harjaček se nije uvijek najbolje snalazio u oprekama koje predstavljaju ti parovi, ali je mnogo uspješniji u emocionalnoj i stvarnosnoj opreci tom groteskno neljudskom svijetu korporativnog kapitalizma koju predstavljaju priprosti i tvrtki odani portir Heinrich i čistačica Marija koje s vidljivom ljudskom toplinom uvjerljivo tumače Jakov Bilić i Ivana Bolanča. Da su ostale kontradikcije kojima obiluje Schimmelpfennigov tekst bile redateljski tako domišljene onda bi i Push Up 1 – 3 bio dojmljivija predstava i više od tek relativno zanimljiva upoznavanja s tekstom dramatičara koji danas u Europi zauzima istaknuto mjesto.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 8. ožujka 2013.
  
  Roland Schimmelpfennig
  Push up 1-3
  redatelj: Dario Harjaček
  prevoditelj Dubravko Torjanac, adaptacija teksta Dario Harjaček i Dubravko Mihanović, dramaturški suradnik Dubravko Mihanović, scenografi Iva-Matija Bitanga i Leo Vukelić, kostimografkinja Sara Lovrić Caparin, autori glazbe Pavao Miholjević i Jura Ferina, oblikovatelji svjetla Zdravko Stolnik i Joško Bakula, jazična savjetnica Đurđa Škavić, inspicijentica Ana Dulčić, šaptačica na probama Andrea Glad
  izvode: Jakov Bilić (Heinrich), Barbara Nola (Angelika), Antonija Stanišić Šperanda (Sabina), Amar Bukvić (Robert), Bojana Gregorić Vejzović (Patricija), Zoran Gogić (Hans), Sven Šestak (Frank), Ivana Bolanča (Marija)

Piše: