Potpuna predanost

Kufer, Zagreb, Bolest smrti (prema motivima iz istoimena teksta Marguerite Duras i teksta Sjeti me se kad se okreneš Milice Manojlović i Romana Nikolića), red. Saša Božić

  • Kufer, Zagreb, Bolest smrti (prema motivima iz istoimena teksta Marguerite Duras i teksta Sjeti me se kad se okreneš Milice Manojlović i Romana Nikolića), red. Saša Božić, foto: Damir Žižić

    Autori koji posežu za univerzalnim temama ili su hrabri ili nemaštoviti. Jer je o njima, istovremeno, najlakše, ali i najzahtjevnije pisati. Pretpostavljajući kako autori pišu u (auto)biografskom ključu, opravdano je pretpostaviti kako su zasigurno barem jednom proživjeli nešto što pripada svima, ono nejedinstveno, istrošeno svakodnevicom.    Oni hrabriji takve teme modificiraju u svoje, sebično osobne, inrigantno drugačije. Marguerite Duras čitateljima je uvijek nepokolebljivo pružala svoju intimu, svjesno je slabašno kamuflirajući dodavanjem nekih izmišljenih likova ili smještajući u nepoznate prostore. Vlastita bol i patnja nagonili su je na ono čime se istinski željela posvetiti u životu – pisanju. Pismo Marguerite Duras nesumnjivo je prikazano i u ovom tekstu, otkriva se u temama koje su je uvijek okupirale (nemogućnost ljubavi, žudnja, tijelo), ali i u stilu koji nudi nebrojene šutnje, bjeline, škrtost i napregnutost rečenice, neočekivane rezove.

    Ljubav i smrt ovom su predstavom postale neke posve nove instance u dosadašnjem shvaćanju i prihvaćanju tih univerzalija. Kazališna predstava Bolest smrti sastavljena je od kombinacije dvaju tekstova, naslovnog (Bolest smrti) Marguerite Duras te dramskog prvijenca Milice Manojlović i Romana Nikolića Sjeti me se kad se okreneš. Predstavom, ipak, dominira naslovni tekst dok se dramski prvijenac osjeća tek u tragovima. Redatelj Saša Božić, prepoznatljiv po svojim plesnim predstavama (u ulozi dramaturga, redatelja i koreografa) i u ovoj je izvedbi naglasak stavio na pokret i na međusobni odnos dvaju oprečnih tijela, muškog i ženskog. Iako je tekst vrlo precizan, nešto manje specifičan (možda zbog već navedenog razloga univerzalne teme), upravo je fizički aspekt, odnosno, prepletanje dvaju tijela u ljubavn(ičk)om odnosu ono što dominira predstavom.

    Kufer, Zagreb, Bolest smrti (prema motivima iz istoimena teksta Marguerite Duras i teksta Sjeti me se kad se okreneš Milice Manojlović i Romana Nikolića), red. Saša Božić, foto: Damir ŽižićScena je nevelika i sastoji se od četiriju stolaca, jedan par stolaca postavljen je nasuprot drugom. Pozornica je okružena gledateljima te takvo rješenje scene nalikuje prisustvovanju kakvom prastarom obrednom ritualu (nečemu, kao što je ljubav). Iako je predstava interaktivna, prostor glumaca ipak je ograničen onim dijelom koji zauzimaju gledatelji. Ipak, nametnuta omeđenost scene ne sprječava glumce da tijekom cijele izvedbe svoja tijela izlažu pogledima, da tijela koriste kao medije za ono prešutno, no nemoguće prikriveno. Pokret je neprekidan, a ogoljenost tijela stalna. U nekim trenucima zamjenjuje ga govor, no ponajviše supostoji usporedno s njim. Izrazita blizina publike i glumaca, ona granica koja je u udžbenicima psihologije (ili samoobrane) okarakterizirana kao izrazito intimna, ljubavnička, neprestano koketira s osjećajem stida publike koja se u ovoj izvedbi povremeno suočava sa svojom novom ulogom voajera i osjećajem neobične dominacije samih glumaca koji publiku izravno uvlače u svoj odnos – ljubavni, životni, posesivni.

    Nemogućnost spoznaje voljenja prikazana je zrcalno, ne putem pravih glumaca već preko odabranih, dobrovoljnih. Istovremena miješanje prvog i trećeg lica kojima dvoje protagonista izgovaraju svoje dijaloge, smješta ih u oprečnu situaciju: ljubavnici su sjedinjeni nekim neopisivim osjećajem bliskosti, a istodobno ćudljivi stranci razjedinjeni vlastitim životima. Tijelo onog Drugog zaraženo je virusom tijela onog Prvog, ljubav je bolest koja će jednog od njih odvesti u smrt. Onog koji joj se grčevito opire, odbija se prepustiti, uvijek promatra nešto drugo ne osjećajući. Nikada? Nikada! Borba između želje za uništenjem i žudnje je dominantna te utječe na likove i njihovo ponašanje čineći ih nikad dovoljno povezanim, a nikad posve razdvojenim.

    Glumci u predstavi (Milica Manojlović i Romano Nikolić) gotovo su istrenirano odradili svoje uloge uvjerljivo ih nadopunjujući neporecivom kemijom neophodnom za takav tekst. Ogoljavanjem vlastita tijela u izvedbu su unijeli potreban element tjelesnosti i dozirane erotičnosti, ni u jednom je trenutku ne pretvarajući u seksualiziranu i vulgarnu. Manjak emocija uspješno su zamjenjivali hipersenzibilnošću i ispunjenosti, ne umanjujući važnost književnog predloška. Ne može se posve zanemariti ni samouvjerenost potrebna za ovakva glumačka ostvarenja, a ona je posebice prisutna kod Milice Manojlović te joj omogućuje potpunu predanost liku.
    Kufer, Zagreb, Bolest smrti (prema motivima iz istoimena teksta Marguerite Duras i teksta Sjeti me se kad se okreneš Milice Manojlović i Romana Nikolića), red. Saša Božić
    Jake emocije dominiraju cijelom izvedbom, a sam tekst se ne raspršuje i ne oslabljuje energijom glumaca. Eros i thanatos prisutni u cijeloj predstavi ubrzano prelaze u materijalizirane pojave, tijelo postaje i sredstvo i objekt i predmet žudnje, ali i smrti. Naposljetku ostaje tišina, i dotadašnji zvukovi mora (koje je negdje u daljini, neprisutno, no smirujuće) zamjenjuju se mukom. Izostaje spektakularan kraj, no za njim se (upravo zbog snažnog emotivnog intenziteta nimalo duge predstave) ne žudi.

    © Zvjezdana Balić, KAZALIŠTE.hr, 25. veljače 2012.

    Bolest smrti
    (prema motivima iz istoimena teksta Marguerite Duras i teksta Sjeti me se kad se okreneš Milice Manojlović i Romana Nikolića)
    redatelj Saša Božić
    premijera 16. prosinca 2012.
    adaptacija teksta Saša Božić, kostimografkinja Ana Trišler, scenografija i svjetlo: Saša Božić, Vesna Kolarec, grafičko oblikovanje Martina Granić
    izvode: Milica Manojlović, Romano Nikolić

Piše:

Zvjezdana
Balić