Nepretenciozna zabava

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: Terry Johnson, Diplomac, red. Aida Bukvić

• 
  
  Objavljen 1963. roman Diplomac je bio prvi (a ostao i daleko najuspješniji) roman tada dvadesetčeverogodišnjeg Charlesa Webba koji ga je utemeljio dijelom i na osobnim iskustvima. Taj je uspjeh zainteresirao i holivudske producente koji su za dvadesetak tisuća dolara otkupila prava na njegovu ekranizaciju koja je 1967. u scenarističkoj obradi Caldera Willinghama i Bucka Henrya i režiji tada još uvijek mladog Mikea Nicholsa (rođenog 1931) s glumcima Anne Bancroft i Dustinom Hoffmanom postigla senzacionalan uspjeh koji nije izblijedio s godinama. To je nakon više od trideset godina ponukalo Terrya Johnsona, britanskog dramatičara i redatelja da istu priču adaptira za kazalište. Iako su ekranizacije romana i kazališnih komada mnogo češće od prerade filmova (ili scenarija) za scenu Terry Johnson nije u tom projektu napravio ništa iznimno nego je jednostavno iskoristio komercijalni potencijal koji je nudio kultni status filma.
  
  Pritom se Johnson čak i nije potpisao kao autor kazališnog Diplomca nego je naveden kao čovjek koji je za scenu prilagodio spoj romana i filmskog scenarija. Po tome bi se moglo zaključiti da scenska verzija vjerno slijedi roman i film, što je uglavnom točno na razini fabule gdje je najveće odstupanje sam kraj u kome mladi par ne bježi pred rodbinom nego izdrži i pobjedi u sukobu s roditeljima. Međutim kontekst u kojem se zbivanja filma i predstave događaju je potpuno drugačiji i zbog toga radnja iako vrlo slična poprima potpuno različita značenja. Mladić se ne uklapa u stereotipe građanskog društva šezdesetih godina prošlog stoljeća i postaje ljubavnik gospođe Robinson, od njega dvostruko starije udane prijateljice svojih roditelja. Niti ona nije usklađena s dosadnim normama svoje sredine pa tu neprilagođenost rješava alkoholom i seksom s mladićem, što vodi do sukoba u trenutku kada se on zaljubljuje u njezinu kćer.
  
  Prije nepunih pola stoljeća to se odvijalo u razdoblju seksualne revolucije, a i dotad najsnažnijeg sukoba generacija. On možda nije veći nego danas, ali u to doba veliki dio mladih je odbijao i društvo obilja koje im je u mnogim zemljama prethodna generacija osigurala uz uvjet da prihvate norme dominantna ponašanja koje je uključivalo dehumanizaciju, konzumerizam i priklanjanje kultu novca i zarađivanja. Danas će sukob među generacijama biti mnogo češće utemeljen na gospodarskoj krizi i besperspektivnosti društva, a posebno položaja mladih u takvoj situaciji, dok će seks između žene u četrdesetima i mladića u uvjetima (posebno u nas) sve konzervativnijeg kvazimoraliziranja djelovati možda i subverzivnije no u šezdesetima.
  
  No, Johnsonova adaptacija ipak provokativnost tog odnosa koristi prvenstveno za privlačenje publike kojoj cijelu priču servira kao komediju bez naglašenije kritike društvenih odnosa. Komedijina predstava to izdvajanje priče u gotovo zrakoprazni prostor još i potencira. Tako scenografija Ive Knezovića scenu uokviruje zidovima od visokih žaluzina koje se povremeno na raznim mjestima otvaraju kao vrata u neki neodređeni svijet, a na pozornici je vrlo malo scenografskih elemenata koji stilizirano mogu asocirati na prostor u kojem se radnja zbiva određujući tek čija je to kuća ili soba, ali ne i kojoj zemlji ili vremenu ti prostori pripadaju. Takvo određenje ne nude niti kostimi Mirjane Zagorec kojih elementi neobičnosti ili komičnosti mogu donekle asocirati na neke stilizirane komedije američkog nezavisnog filma. I inače korektni prijevod Zinke Kiseljak (koja je i dramaturginja predstave) svojim doslovnim prenošenjem u hrvatski nekih rečenica koje se u engleskom koriste kao najobičniji razgovorni stereotipi, a ovdje djeluju otuđujuće, potenciraju tu usmjerenost na erotiziranu ljubavnu komediju u nekom neodređenom svijetu.
  
  Tako je usmjerena očito bila i redateljska koncepcija Aide Bukvić koja ju je vrlo uspješno i realizirala s glumcima koji su u takvom Diplomcu našli poticaj za stvaranje efektnih komičnih uloga. Pritom je dominirala Sanja Marin koja je od prvog ulaska na scenu (u Benjaminovu spavaću sobu) snažnom glumačkom energijom uspjela nadgraditi svaku mijenu gospođe Robinson dajući joj čvrstinu i snagu i u trenucima predavanja alkoholu ili seksu i u bijesu ostavljene ljubavnice i povrijeđene majke. Ivan Magud je efektno prikazao Benjaminovu mladalačku zbunjenost i neodlučnost, ali je nešto slabiji bio u oblikovanju ljubavne opsesije mladom Elaine Robinson i u buntu protiv svijeta odraslih, no to je i razumljivo, jer čitava ta njegova pobuna se zbog nepostojanja kritičke slike društva našla bez pravog suparnika i morala je djelovati kao borba s vjetrenjačama. Zato Elaine (Ana Kraljević), koja se prvenstveno lomila između roditelja i Benjamina, nije imala takve interpretatorske vrhunce, ali ni povremena gubljenja, te je bila uravnoteženija i uvjerljivija scenska pojava, dok su Davor Svedružić kao gospodin Robinson i Ivica Zadro kao Benjaminov otac pravim bljeskovima komičarskog umijeća dodatno oraspoložili gledatelje.
  
  Zato, iako je ovaj Diplomac izgubio niz značenjskih slojeva koji su pridonijeli visokim vrijednostima filmske verzije, ipak se radi o dobroj komediji koja će nedvojbeno postati još jednom Komedijinom uspješnicom s brojnim i zadovoljnim gledateljima.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 20. veljače 2013.

Piše: