Grgini ljubavni jadi

Dječje kazalište Branka Mihaljevića, Osijek: Tamara Kučinović (prema motivima istoimene pjesme Ratka Zvrka), Grga Čvarak, red. Tamara Kučinović

• 
  
  Četvrta ovosezonska premijera Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića je predstava Grga Čvarak (Osječanima, a i šire otprije je poznata ona višestruko nagrađivana iz 1977. godine u režiji Ivana Baloga) koju je prema motivima istoimene pjesme Ratka Zvrka napisala i režirala Tamara Kučinović, dramaturški obradila Maja Sviben, a scenografski i likovno oblikovala Marina Zavyalova. Buntovan, neposlušan, bećar, a opet dobar, drag, veseo i nevin – sve su to opisi koji sačinjavaju šaroliku i kompliciranu osobnost simpatičnog i nestašnog glavnog lika, Grge Čvarka (Edi Ćelić). Svojim fakinskim avanturama Grga će naljutiti cijelo selo. Djedine (Ivica Lučić) i Babine (Zvjezdana Bučanin) kokoši će ostati bez perja, seoske mačke će pjevati u zboru, rode će morati naučiti izvoditi pjesmu, a Grgina Majka (Areta Čurković) će muku mučiti kako svima objasniti da je on u biti dobar dečko.
  
  U silnom nastojanju da poprave nevaljalca, seljani će združenim snagama u pomoć dovesti Svećenika (Ivica Lučić) i Časne sestre (Inga Šarić, Aleksandra Colnarić, Zvjezdana Bučanin) pa kada ni to ne urodi plodom, velikog Doktora Vrlog (Ivica Lučić) i Medicinske sestre (Inga Šarić, Aleksandra Colnarić, Zvjezdana Bučanin), ali sve uzalud. Niti svećenikova propovijed niti medicina neće promijeniti Grgu koji ostaje isti sve do trenutka kada ga odluče saslušati do kraja. Tada će saznati da su nepodopštine trebali samo impresionirati odabranicu srca njegova, Milu Malu (Lidija Kraljić) – perje je bilo za perjanicu kako bi se svidio Mili, mačke su je trebale zabaviti, a rode pjevati o njihovoj ljubavi.
  
  Nakon uspješna i zapažena redateljskog debija Tamare Kučinović (Dobri doktor Jojboli, 31. siječnja 2012. godine), uprava Dječjeg kazališta odlučila joj je još jednom ukazati povjerenje i ponovo nije pogriješila. Tamara Kučinović i Maja Sviben zajedničkim su snagama stvorile toplu i poučnu, razigranu, akrobatsku predstavu za djecu s ritmiziranim sekvencama, stompovima, napjevima i komičnim gegovima, čime su obogatile radnju temeljenu na samo nekoliko kitica pjesme. Fokus radnje u ovoj mješavini fizičko-mimskog i dramskog teatra s elementima lutkarstva (lutke se pojavljuju u obliku životinja i služe kao nadopuna glumačkih radnji i scenografije) prebačen je time na mladalačku energiju i dječju razigranost Edija Ćelića i Lidije Kraljić (nedavno diplomirane glumice i lutkarice s Umjetničke akademije u Osijeku, koja je prvi put nastupala na daskama Dječjeg kazališta).
  
  Rastrčani po cijeloj sceni, bili su precizni i vješti u scenskom pokretu (posebno Ćelić, dok je Kraljić krenula s malo zadrškom, ali se ubrzo oslobodila, a ubuduće bi i više pažnje morala posvetiti pravilnom držanju na sceni), izričaj im je jasan i artikuliran, a u igri s partnerom otvoreni su i komunikativni. U svemu tome pomaže im ostatak ansambla (iznenađujuće minuciozno precizan u pregršt ritmičkih sekvenci koje su izvodili na loncima, ribežima, daskama...) koji je pokazao veliku vrijednost timskog rada, demonstrirajući kako se scenski partneri mogu i moraju nadopunjavati. Uspješnosti koncepta pridonijela je i pomno osmišljena mizanscena (glumci su čas ispred, iza, lijevo, desno  u odnosu na objekte i partnere) u kombinaciji s minimalističkom scenografijom u rustikalnoj maniri (tri drvena prozora, jedna drvena vrata i drvena ograda), a veliku ulogu u stvaranju atmosfere i podcrtavanju radnje odigrala je nenametljiva, melodiozna i pijevna glazba Hrvoja Radnića.
  
  Možebitni problem predstavlja dio redateljskog koncepta s kojim je redateljica dala komentar na recentne događaje u društvu. Trenutci u kojima se u predstavi pojavljuju svećenici razlikuju se od ostatka izvedbe – svjetlost koja dominira pretvara se u tamu, veseli napjevi prelaze u zlokobno mantričko ponavljanje (Dolaze! Dolaze!) okarakterizirano dubokim glasovima, a na pozornicu se prijeteći i polagano spuštaju redovničke halje. Obje intervencije (svećenik i liječnik) pritom su prikazane u naglašeno lošem svjetlu, kao predstavnici floskulizama koji zapravo ne znaju što rade, ne znaju što je problem, a rješenja koja nude temelje se na dogmama. Sve to može biti dijelom istina, ali nije i ne može se prikazivati kao generalna slika društva. Iz toga proizlazi nekoliko važnih pitanja. Kome su ti trenutci namijenjeni, djeci ili odraslima, tko je ciljana publika predstave i zašto se publici nameću fiksirana, subjektivna viđenja određenih slojeva društva? Nisu svi svećenici niti liječnici isti, kao što nisu isti svi glumci, redatelji, automehaničari ili političari, a generaliziranje stavova je iznimno opasna stvar, pogotovo kada se radi o formiranju malih umova.
  
  Politiku na stranu, predstavi se ni u kojem slučaju ne može osporiti režijska, dramaturška, glumačka i likovna funkcionalnost, koje čine dovoljno kratku, energičnu, i zanimljivu cjelinu u svim elementima s temeljnim sadržajem prilagođenim djeci.  Osim toga, sadrži i toplu, poučnu i dirljivu priču s nekoliko vrijednih poruka upućenih i djeci i roditeljima – nije sramota isticati se, o svemu treba razgovarati, a stariji, u svjetlu svog autoriteta i iskustva, moraju zastati i saslušati i one najmanje. Sve navedeno svjedoči da će i ova izvedba, usprkos ponekim dvojbenim dijelovima, biti još jedna uspješnica u nizu Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 8. veljače 2013.
  
  Tamara Kučinović (prema pjesmi Ratka Zvrka)
  Grga Čvarak
  redateljica Tamara Kučinović
  premijera 5. veljače 2013.
  dramaturginja Maja Sviben, scenografija, lutke, kostim Marina Zavyalova, autor glazbe Hrvoje Radnić
  izvode: Edi Celić (Grga Čvarak), Areta Ćurković (Mama), Lidija Kraljić (Mila Mala), Aleksandra Colnarić (Mama Mile Male), Zvjezdana Bučanin (Baba), Ivica Lučić (Djed), Inga Šarić (Žena), Ivica Lučić (Svećenik), Inga Šarić, Aleksandra Colnarić, Zvjezdana Bučanin (Časne Sestre), Ivica Lučić (Doktor), Inga Šarić, Aleksandra Colnarić, Zvjezdana Bučanin (Medicinske Sestre), Edi Celić (Zbor Mačaka, Kokoši, Rode)

Piše: