Kad glumac ostane sam – na pozornici su mnogi!

Glumačka družina Histrion, Zagreb: Vlado Gotovac, Moj slučaj, red. Boris Svrtan

• 
  
  Kad glumac ostane sam na pozornici, mnogi se glasovi u njemu bore za pravo na artikulaciju, na iskaz. Kad glumac ostane sam na pozornici, jedini mu je partner publika, jedina mu je prigoda da ga ona sasluša, razumije i da mu oprosti što je ostao sam, bez partnera, bez redatelja, bez pisca... Po izboru Čede Price Boris Svrtan dramatizirao je, režirao i odigrao Moj slučaj, predstavu o hrvatskom intelektualcu nesposobnom da se od djetinjstva uključi u kolektivno gakanje lijevih, desnih i srednjih. Tema ove predstave je Vlado Gotovac, intelektualac rođen u malom narodu, ušutkanom, sklonom dvostrukom životu. Jednom u javnosti i drugom u domu. No, Gotovac, prema vlastitom svjedočenju, od samog djetinjstva nije znao, nije htio i nije mogao šutjeti. A kako je uz to veliki poeta, pak i jedan od ponajboljih retoričara u nas, znao je izgovoriti ono što su drugi tako lijepo i priklandno znali prešutjeti. Još kao dječak zapalio je svoje vršnjake za ideju da nogomet moraju igrati oni koji su lopti vješti, a ne oni koji su izabrani po drugim kriterijima trenutačne podobnosti. Uostalom, ti se kriteriji svakog desetljeća preispituju i mijenjaju. Sustigla ga je kazna, a još gore i stigma koja ga je pratila do smrti.
  
  Boris Svrtan odlučio se za praznu pozornicu, za kožnu masku koju navlači tek povremeno, za obvezni šešir, kakav je mogao nositi i Krleža, za obvezan baloner, kakav je mogao nositi i Melkior Ranka Marinkovića u Kiklopu. Tako nas je Svrtan podsjetio na potisnuti dio našega kazališta, vratio je u svijest dugotrajnost jednog procesa i svijest o tome da je u nas oduvijek društvo bilo polarizirano. No, ono što se zaboravlja i prešućuje, osobito u posljednje vrijeme divljanja liberalnoga kapitalizma, obraz su nam spašavali oni treći! A to su ljudi poput Gotovca, građanski, osamljeni intelektualci koji su izbjegavali bilo kakvo umrežavnje pod svaku cijenu. Pozivali su se na savjest, na moral, na kućni odgoj, na etiku, na skepsu i zdravu pamet (Krleža). Cijena je takvog svjesnog isključivanja iz zajednice uvijek u nas bila velika. Gotovac ju je platio jednom sa četiri, drugi put sa dvije godine zatvora, platio ju je i vojničkim kaišem preko lica, bolešću i ranim odlaskom.
  
  Boris Svrtan nije se utjecao melankoličnim niti sućutnim tonovima nego je odigrao svog Gotovca kao čovjeka koji iskazuje sve nijanse ljudskosti, njegov je Gotovac jednostavno nosilac vlastite sudbine, on govori i živi kako živi i kako govori – zato  jer drukčije ne zna niti ne želi. Takvi su ljudi naša baština, njihovo djelo nisu samo njihove pjesme, knjige, predstave, sjećanja. Njihovo djelo, njihovi su životi svjedočanstvo toga da se i u vremenu totalitarizma glas vapijućeg u pustinji uzdiže ne samo do bližnjih, nego i puno dalje, uvis, prkoseći vremenu i prostoru, protežući se puno dalje i puno šire od ljudskog vijeka.
  
  Gotovac je, svjedoči to i Svrtanov Moj slučaj, nadživio svoje tamničare, posramio ih i promijenio. Gotovčev je san pobijedio ili barem pobjeđuje, njegovo europejstvo esencijalno je. Europska je, naime, izmišljotina, da pojedinac može, barem neko vrijeme, opstati izvan, pa i iznad sustava, zrcaleći ga tako i mijenjajući.
  
  © Želimir Ciglar, KAZALIŠTE.hr, 5. veljače 2013.

Piše: