Dirljiva cirkuska priča

Kazalište Mala scena i Triko cirkus teatar, Zagreb: Lana Šarić, Iglica, red. Ivica Šimić

• 
  
  Kazalište i cirkus srodni su do te mjere da se njihova više ili manje vidljiva povezanost može pronaći kroz čitavu dugu povijest. Međutim, tek je posljednjih desetljeća rođena nova kazališna vrsta koja ih programatski spaja – novi cirkus, u kojem se vještine poput akrobacija, kontorcionizma ili žongliranja koriste izravno za stvaranje posve uobličene predstave s namjerama koje idu onkraj klasičnih zabavljačkih cirkuskih programa. U našoj je sredini novi žanr vrlo uspješno popularizirao Festival novog cirkusa (ove godine očekujemo deveto izdanje), a pažnju javnosti polako privlače i domaće novocirkuske trupe. Jedna od najuspješnijih je svakako Triko cirkus teatar čiji je iskorak prepoznala i publika, pa ih je i istaknula kao najbolje neovisno kazalište na Teatar.hr Nagradi publike za 2012. godinu.
  
  Suradnja Triko cirkus teatra i Male scene, uz redateljsku podršku Ivice Šimića, nastala je oko teksta mlade dramaturginje Lane Šarić. Od teksta je, kad su riječi u pitanju, u predstavi ostalo vrlo malo jer u cirkuskom kodu za njih ionako nema puno mjesta budući da pokret ima apsolutni primat. No riječi ni u kojem trenutku ne nedostaju, profinjen luk jednostavne ali originalne priče kroz prikaz u začudnom cirkuskom svijetu, scenografski jednostavno postavljenom ogromnim crvenim zastorima, doveo je do izuzetno zanimljive predstave, vizualno silno atraktivne, zabavne i smiješne ali i nježno dirljive. 
  
  Baš kao što klaunovi, na čijem je specifičnom izrazu predstava sazdana, objedinjuju krajnosti, od okrutnosti do nježnosti, od smiješnog do tužnog, od površnog do metafizičkog, tako i predstava uspijeva funkcionirati i na doslovnoj i na metaforičkoj razini – i to dosljedno i istovremeno. Na doslovnoj razini pokazuje nam priču o Iglici, djevojci čije ime govori o njenoj osobitosti, koja baš zbog toga ne uspijeva ostvariti kontakt s drugima. Značenja koja u tome publika može pronaći ograničena su samo njihovim osobnim iskustvom i potencijalom za kreativno nadograđivanje viđenog. 
  
  Naslovna je junakinja, dakle, drugačija od ostalih, ona je bodljikava, ima velike igle po tijelu pa bode svakoga tko je dotakne, pa i sebe samu. Nitko je ne želi blizu sebe. No, kad prihvati igle kao sredstvo pomoću kojeg se može izraziti (ili kad se oslobodi dijela igala – jer ovo je već interpretacija), pa kad je društvo kao takvu prihvati, prestaje nanositi bol pri svakom dodiru. Igle joj, dakako, ostaju. A društvo joj čine dva klauna, muški i ženski. Nisu to oni šareni harlekinski klaunovi, nego u crne frakove odjeveni, s ublaženom klaunovskom šminkom. 
  
  I dok klaunovi pokazuju svoj običan život kroz svirku, vratolomije na i sa ljestvama, suradnički raspoloženi i vedro zaigrani, pažljivo popraćeni glazbom, Iglica ima problem. Njen kostim sugerira zanimljivu dvostrukost, svjetlucavi triko i baletna suknjica kontrapunktirani su zabodenim ograničavajućim štapovima. Nikolina Majdak igrajući Iglicu ide dalje od fino stiliziranog pokreta, izuzetnom ekspresijom lica uspijeva prikazati, pa i u publiku prenijeti najraznolikije emocije, od nade do razočaranja, od ushita do boli. I koliko su klaunovi što ih igraju Iva Peter Dragan i Nikola Mijatović jednostavni, jer ostaju u okviru očekivanih klaunovskih točaka, toliko je Iglica izuzetna poput bića iz nekog drugog svijeta, eterično fragilna i bolno stvarna istovremeno. 
  
  Da se ne bismo krivo razumjeli, svo troje izvođača vrlo je atraktivno u pokazivanju vještina, od akrobacija do žongliranja, precizno vladaju vremenom i ritmom tako da su sve scene zaokružene i zanimljive, a uz to i odlično komuniciraju s publikom. Razlika između Iglice i klaunova ključni je dio priče: u napetosti te razlike publika je i pozvana da potraži svoj smisao, smijući se pritom. 
  
  Baš poput junakinje o kojoj nam pripovijeda, Iglica je drugačija predstava, posebna, neobična, različita – ali takva da nam nudi neočekivano inspirativno iskustvo, jedno od onih koje nikako ne bi trebalo propustiti. 
  
  © Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 4. veljače 2013.
  
  Lana Šarić
  Iglica
  redatelj Ivica Šimić
  premijera:31. siječnja 2013.
  scena Dinka Jeričević, kostimi Mirjana Zagorec, svjetlo:Željka Fabijanić Šaravanja, skladatelj Igor Karlić
  izvode: Nikolina Majdak, Iva Peter Dragan, Nikola Mijatović

Piše: