U taktu zelene tratine

Zagrebačko kazalište mladih: Olja Lozica, Sada je, zapravo, sve dobro, red. Olja Lozica

• 
  
  Zaljubljen sam u kazalište zato što sam zaljubljen u glumce/glumice. Jedino što vidim na sceni to su oni, sve je drugo sakriveno i oku nedohvatno, preko njih do mene stižu i pisac i redatelj i scenograf i kostimograf... Što je učinila Doris Šarić Kukuljica u predstavi Olje Lozice Sada je, zapravo, sve dobro zaustavivši svoju Ciganku, pretvorivši unutarnji monolog u dijalog s publikom. Kako je to učinila, ne znam kazati, ne znam opisati. Jedino, blistavo, tamno oko koja zvjera po pozornici i u mrak gledališta, oči kao dvije žeravice... Uznemirenosti svakodnevice nestaje, uznemirenosti predstave u kojoj ansambl povremeno vrije, nestaje u trenucima kad njezin lik progovara iz dubine svog bića, kad marginalka koju oblikuje šaptom, ojačana malenim mikrofonom na prsima, raširenih nogu i otvorena tijela, sjedeći nasred pozornice Scene Miška Polanca, polemizira sa svojim i našim svijetom.
  
  Olja Lozica postavila je u Zagrebačkom kazalištu mladih svoju predstavu Sada je, zapravo, sve dobro u izvrsnom, razgolobljenom, travnatom prostoru, snovitom, s mnogo vratiju, sa scenografijom koju glumci rasklapaju i sklapaju naočigled publike. Juraj Glasinović i Ivana Škrabalo stvorili su tratinu koja se umah pretvara u obiteljski stol, u otvoreni grob ako treba... Ti su ljudi naši suvremenici, oni žive oko nas i u nama. Damir Šaban zacijelo je stvorio jednu od svojih najsnažnijih uloga glumeći samo tijelom, razodjenuvši se u taktu predstave, dodavši joj otkucaje svog bila. Zagrebačko kazaliđte mladih, znano je, valjda od osnutka 1948., odlikuje ansambl koji živi za svoju predstavu i koji se, po potrebi u njoj utapa i rastapa. Zoran Čubrilo, Petar Leventić, Maro Martinović, Filip Nola, Dora Polić Vitez, Urša Raukar i Marica Vidušić pletu vrlo tanko, precizno tkanje ove predstave, iskazuju ono što je samo glumačkom igrom iskazivo i nose jedni druge do sretne i spretne završnice.
  
  Olja Lozica dobila je prvorazrednu priliku da oblikuje svoj autorski svijet, koji vodi snažan dijalog s njezinim unutrašnjim bićem i sa stvarnošću koja nas okružuje i koju svatko od nas filtrira na svoj način. Glumci, svatko ponaosob, taj su svijet usmjerili u zajedničko očište i stvorili tihu, mirnu, zelenu, a opet duboko potrensu i uznemirujuću predstavu o nama u svijetu i svijetu u nama. Čehov 21. stoljeća.
  
  Sada je, zapravo, sve dobro Olje Lozice snažna je kazališna poezija, protest protiv mirenja s tijekom stvari. To je predstava koja traje dugo nakon pljeska i izlaska iz dvorane, tako zelene, a tako mračne i tamne.
  
  © Želimir Ciglar, KAZALIŠTE.hr, 3. veljače 2013.

Piše: