Kulturno tkanje: Osijek - Pečuh - Ivković

Zvonimir Ivković, Kazališne veze Osijeka i Pečuha / Eszék és Pécs színházi kapcsolata, Matica Hrvatska Ogranak Osijek i Hrvatsko kazalište u Pečuhu, Osijek, 2012.

• Složeni politički odnosi Hrvatske i Mađarske koji su se izmjenjivali u burnoj povijesti oba naroda od 9. stoljeća pa do danas, nikada nisu do kraja uspjeli zahladiti znanstvene, kulturne, književne i kazališne dodire dvaju naroda. Monografija Zvonimira Ivkovića pod naslovom Kazališne veze Osijeka i Pečuha (uredila Antonija Bogner-Šaban) svjedočanstvo je tog, zanimljivog fenomena umjetnosti, koja je uvijek uspijevala prevladati ideološke sukobe dvaju naroda te ujedno i profesionalno i karakterno zrcalo ličnosti i djelovanja Zvonimira Ivkovića.
  
  Monografija se sastoji od uvodne rasprave, popisa međusobnih gostovanja između 1940. i 2009. godine, dva teksta o profesionalnom djelovanju autora te biografije i uredničke napomene, koji zajednički tvore smislenu i povezanu cjelinu zaokružujući povijest međusobnih dodira Pečuha i Osijeka kroz ličnost Zvonimira Ivkovića. Zbog velike povijesne i kulturološke važnosti suradnje dvaju gradova, koja se njeguje i danas, knjiga je uređena dvojezično – na hrvatskom i mađarskom jeziku (prijevod: Orsolye Gallos, Ivan Kristijan Majić i Mate Zimonyi) te opremljena nužnom uredničko-znanstvenom aparaturom. Podrubnice sadrže detaljne citate, popis međusobnih gostovanja sadrži uvodnu legendu koja olakšava snalaženje u detaljnoj teatrografijskoj metodi kojom su podaci obrađeni (podaci o autoru, redatelju, datumu premijere, žanru, ulogama, broju ostvarenih izvedbi...), na kraju poglavlja nalaze se i osobne fotografije i fotografije izvedbi koje su obrađene na jednak način, a sve je zasluga minuciozne urednice Antonije Bogner-Šaban. Iako su podaci obrađeni i predstavljeni na primjeren način, šteta što se u opremanju nije otišlo do kraja i uvrstilo kazalo imena osoba, izvedbi, kazališta i kazališnih družina te bibliografija, što bi vrijednost monografije diglo na još veću razinu i omogućilo još lakše snalaženje u masi podataka koji se pojavljuju u tekstu i popisu gostovanja.
  
  Već pogled na sadržaj najavljuje raznolikost i širinu pregleda te zanimljivu kombinaciju dokumentarističko-teatrografskog i osobnog svjedočanstva autora i bliskih mu prijatelja i suradnika, Antonije Bogner-Šaban i Darka Gašparovića, koju ova knjiga nudi. Prvi tekst Zvonimira Ivkovića uvodna je rasprava pod naslovom Veze kazališnog Osijeka i kazališnog Pečuha od osamnaestog stoljeća do najživlje suvremenosti. Pečuh kao hrvatsko kazališno središte prema kojem je odabran i naslov knjige. Strukturiran u četiri vremenska razdoblja: prvo od kraja 18. stoljeća do prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, drugo od početka 20. stoljeća do 1940. godine, treće od šezdesetih godina 20. stoljeća do 1991. godine i četvrto razdoblje od devedesetih do 2009. godine, tekst obuhvaća i predstavlja sažetak dvije stotine i pedeset godina povijesnog, političkog i sociološkog prožimanja dviju država i dva grada na području kulture.
  
  U zanimljivom i iscrpnom tekstu potkrijepljenom primarnim i sekundarnim teatrografskim podacima, autor nas vodi od gostovanja putujućih družina u tadašnjem Essegu i Pečuhu, načina funkcioniranja družina, poznatih imena ravnatelja i glumaca do uspostave kazališne institucije u Pečuhu 1895. godine i Osijeku 1907. godine. Put se nastavlja izdisajem Monarhije 1918. godine i nepovoljnim položajem Hrvata u odnosu na Mađare što rezultira slabljenjem međusobne povezanosti. Od 1940. godine i potpisivanja deklaracije o Vječnom prijateljstvu i miru jugoslavenskog i mađarskog naroda, 12. prosinca, veze ponovno jačaju te kulminiraju 1973. godine potpisivanjem dva sporazuma – Sporazuma o suradnji gradova Osijeka i Pečuha te Povelje o bratimljenju, čiji su nositelji u Osijeku Dušan Plečaš, Stanislav Marijanović, Nikola Mak, Zvonimir Ivković, Katarina Probić... Razmjena kazališnih dobara odvija se na različitim planovima, od kazališnih (drama, opera, balet, osječko Lutkarsko kazalište Ognjen Prica i pečuško Lutkarsko kazalište Bóbita), bibliotekarskih, muzejskih, arhivarskih, nakladničarskih, likovnih pa sve do amaterskih, kulturno umjetničkih društava.
  
  Intenzitet povezanosti doživljava svoj vrhunac zahvaljujući suradnji Zvonimira Ivkovića, tadašnjeg intendanta osječkog kazališta, Antuna Vidakovića, pečuškog koreografa i Lászla Bagossyja, redatelja i ravnatelja Ljetnog kazališta. Njihovo djelovanje omogućava postavljanje prve profesionalne predstave na hrvatskom jeziku u Mađarskoj, Kraljeva Miroslava Krleže u režiji Lászla Bagossyja na ljetnoj pozornici u Káptalan ulici, 27. srpnja 1990. godine, a time je otvoren put utemeljenju Hrvatskog kazališta Pečuh 8. svibnja 1992. godine, gostovanjima i mnogim koprodukcijama. Opsežna rasprava tako tvori kontekstualni uvod za srž monografije – Ivkovićev popis svih međusobnih gostovanja osječkih i pečuških predstava između 1940. i 2009. godine pod naslovom Sedamdeset godina kazališnih veza Osijeka i Pečuha, 1940. - 2009.
  
  Knjiga završava s dva priloga, Život darovan kazalištu, Antonije Bogner-Šaban i Susreti sa Zvonkom Ivkovićem, Darka Gašparovića. Oboje autora pišu iz dokumentarističko-biografske i osobne perspektive kroz suradnju s Ivkovićem, opisujući njegovu vrijednost, važnost i cijelo životno kazališno djelovanje. Antonija Bogner-Šaban predstavlja ga od prvih nastupa na sceni u dječjim predstavama, preko nastupa u dramskim i glazbenim predstavama Hrvatskog narodnog kazališta i Eksperimentalne scene mladih, do diplome na beogradskoj Akademiji za kazališnu umjetnost, Odsjeku za kazališnu organizaciju, nakon koje sudjeluje u radu Zajednice kulturnih djelatnosti općine Osijek (utemeljuju Annale, festival komorne glazbe i baleta, organiziraju susrete gradova Sombora, Subotice i Osijeka). Diplomiravši kazališnu organizaciju tvorac je ideje regionalnog kazališta Kazališne komune te djeluje u Umjetničkom vijeću kazališta i kao koordinator provedbe nacrta Komune sve do 1981. godine kada postaje najmlađi osječki intendant.
  
  Svoje vizionarsko djelovanje Ivković nastavlja uključivanjem studenata područnog Odsjeka glume zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, što se pokazalo kao pun pogodak. Njegovo stalno djelovanje na razvoju, stabilizaciji programa, nove ideje u organizaciji te tradicionalni svjetonazor i poznavanje povijesti društva i institucije, rezultiraju mnogim nagradama (Gavelline večeri, nagrada Milka Trnina, nagrada Dubravko Dujašin, nagrada Vladimir Nazor, strukovna priznanja UDUH-a, današnjeg HDDU-a...). Osim toga jedan je od inicijatora najvažnije kazališno-teatrološke manifestacije Krležini dani u Osijeku 1987. godine koja se do danas neprekidno održava, a hvalevrijedno je i njegovo djelovanje u Domovinskom ratu kada je okupio ratni ansambl Hrvatskog narodnog kazališta 26. kolovoza 1991. godine i najavio kazališni program, čiju izvedbu nije poljuljalo niti neprijateljsko granatiranje i uništavanje krovišta i gledališta zgrade kazališta 16. studenog 1991. godine. U napetom ozračju raspisivanja, poništavanja i ponovnih raspisivanja natječaja za intendanta osječkog Hrvatskog narodnog kazališta, Ivković ogorčen, svojevoljno napušta mjesto intendanta i prelazi 1994. godine u Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci na funkciju zamjenika intendanta.
  
  Tekst Darka Gašparovića na neki se način nastavlja na onaj Antonije Bogner-Šaban, pri čemu on progovara iz još emotivnije vizure prizivajući u sjećanje faktografske podatke navedene u prethodnom poglavlju, protkane emocijama i osobnim uspomenama na suradnju s Ivkovićem – prvi susret na predavanju Gašparovića u sklopu Mini teatra u Osijeku 1968. godine, danima suradnje od 1994. do 1998. godine u HNK Rijeka, utemeljenje Krležinih dana...
  
  Ivkovićeva monografija, dovršena, uređena i obogaćena velikim trudom i htijenjem Antonije Bogner-Šaban, Darka Gašparovića, Vlaste Ramljak, Matice Hrvatske Ogranak Osijek i Hrvatskog kazališta u Pečuhu, predstavlja epilog cijeloživotnom tkanju kulturoloških niti dvaju gradova. Ona je ujedno i epilog djelovanju velikog kazališnog čovjeka Zvonimira Ivkovića, jednog od pregalaca, koji je ulagao svoje biće, a pri tome, bio zaboravljen i podcijenjen, te svjedočanstvo neraskidivih veza koje od 18. stoljeća povezuju Hrvatsku i Mađarsku, a sve je potkrijepljeno činjenicama, izvornim dokumentima, člancima i znanstvenom aparaturom. Time knjiga predstavlja vrijedno izvorište i temelj za dalja znanstvena proučavanja osječkog i pečuškog kazališta, djeluje kao svjedok bogatstva zajedničke kulturne prošlosti, a zanimljiva će biti i svim zaljubljenicima u kazalište.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 2. veljače 2013.

Piše: