Rasplesano-raspjevana legenda

B Glad Produkcija, Zagreb: Ladislav Prežigalo – Darko Hajsek – Igor Weidlich, Crna kuća – mjuzikl u boji, red. Igor Barberić, dir. Seth Weinstein

• 
  
  Nakon što je kreativni tim B Glad produkcije  izveo prvi nezavisni mjuzikl u Hrvatskoj, Footloose, a potaknuti velikim poletom i entuzijazmom, producirali su i jedan hrvatski mjuzikl. Radi se o mjuziklu autorskog dvojica Ladislav Prežigalo – Darko Hajsek, koji se hrvatskoj publici već pokazao mjuziklom Ruža na asfaltu. Sada su stvorili novi mjuzikl Crna kuća – mjuzikl u boji koji je u petak, prvog veljače 2013, premijerno prikazan u prepunoj dvorani Studentskog centra.
  
  Crna kuća – mjuzikl u boji nastao je prema staroj zagrebačkoj priči o biskupu Stjepanu s Kaptola kojega su oteli Turci i koji, nakon što njegov zamjenik, biskup Hudi, odbije platiti otkupninu, prelazi na tursku stranu. U znak odmazde, biskup Hudi odlučuje Stjepanovu kuću dati obojati u crno. Kada je ova priča predstavljena na konferenciji za novinare u listopadu prošle godine, ideja da se ona okrene na komičnu stranu činila se pomalo neobičnom pa čak i pomalo nemogućom. Međutim, premijera je pokazala da je to itekako moguće: Prežigalo je temeljnu priču postavio kao okosnicu mjuzikla na način da se o njoj saznaje iz druge ruke, preko priče o dvjema Gričankama, Magdaleni (Antonia Barišić) i Moniki (Dunja Fajdić), koje su se našle na Kaptolu. Tako je vješto zaobiđen biskup Stjepan koji se nikada ne pojavljuje, kao što se u jednostavnoj, ali efektnoj scenografiji Marte Crnobrnje crna kuća nikada ne vidi (ali se o njoj govori). S druge strane, tekst je prepun dosjetki, šala i aluzija na aktualnu situaciju u Hrvatskoj, tako da je već sam dramski dio nasmijavao do suza.
  
  Snazi mjuzikla pridonijela je i glazba Darka Hajseka. Hajsek je u svakoj situaciji našao mjesto za pjesmu, a to je išlo tako daleko da se u tamnici plesao step, da je biskup s vješticom izveo tango, da su svećenici pod Hudijevim presingom postali karate-borci i da su se na tematskim večerima na Kaptolu postavljao indijski ples koji je pogrešno shvaćen kao turski. Teško je nabrojati što se sve događalo tijekom urnebesne večeri u Studentskom centru, ali je bilo jasno da je sve bio rezultat uske suradnje autora mjuzikla s izvođačima, prije svega s redateljem i koreografom Igorom Barberićem koji je Crnu kuću (kao i ranije Footloose) pretvorio u rasplesano-raspjevanu glazbenu scenu s izuzetno inventivnom koreografijom i pomno osmišljenom režijom. Nije teško bilo uočiti kreativnu energiju i trud mladih ljudi, većinom neprofesionalaca (odnosno ljubitelja glazbe i plesa iz najrazličitijih profesija), koji su u stvaranju mjuzikla Crna kuća toliko uživali da su u njega unijeli sve: svoje slobodno vrijeme, glas, tijelo i, ukratko, svoju dušu.
  
  Jedna od najuspjelijih glumačko-pjevačko-plesnih izvedbi (jer radi se o produkciji nastaloj po uzoru na američke, gdje se u jednom liku kriju svi umjetnički talenti), bila je ona Damira Kedže, nekadašnjeg sudionika showa Story Supernova Music Talents, u ulozi biskupa Hudija. Budući je cjelokupno zbivanje okrenuto na šalu, a paralelno time su svi likovi više ili manje smotani, ili neobični ili po bilo čemu drugome smiješni, trebala im je dobra protuteža, a upravo je to dao Damir Kedžo. Da nije njegovog čvrstog i odlučnog nastupa koji se očitovao i u glumi i u pjesmi, a koji je među likovima zapravo bio jedini vođen zdravim razumom ambicije i pohlepe, mjuzikl je mogao lako kolabirati na stranu pretjeranog inzistiranja na smijehu.
  
  No kako je odlično funkcionirao Kedžo, tako su odlično funkcionirali i njegovi sluge, svećenici-franjevci Pero i Mucavi, odnosno Damir Worda Ćiković i Matija Škvorc, koji su gledatelje beskrajno nasmijavali. Na drugoj su strani bile dvije djevojke, Gričanke, Antonia Barišić kao Magdalena, koja se već dokazala kao Wendy Jo u Footlooseu i Dunja Fajdić kao Monika, glasovno nešto slabija (no možda je za to bila kriva trema prvog nastupa) ali glumački sasvim dosljedna. Šteta što zbog njezinog intonativnog poskliznuća pjesma Za uzdah te prosim, koju je otpjevala u duetu s Hrvojem Foretićem, nije doživljena sasvim onako kako je zamišljena. No sigurno će se početne pogreške tijekom rutine sljedećih izvedbi ispraviti.
  
  Tu je, naravno, i Hrvoje Foretić, koji je glumio i pjevao i plesao biskupovog brata, Juraja Orkovića. On se čvrsto držao u svojoj ulozi, pa je i dao cijeli niz izvrsnih izvedbi među kojima je u sjećanju ostao glasovno-pjevački duel s Damirom Kedžom (Hudi) u pjesmi Naš dom/Moj grad. Odlična je bila i Marija Kolb u ulozi vještice Rose, koja je činila drugu protutežu smijehu, stup sličan onome Damira Kedže na koji su se svi ostali pjevači i glumci mogli osloniti. U ostalim ulogama pojavljuju se ne manje važni: Vesna Ravenšćak kao Veronika, Siniša Vidović kao Beg Mustaga Karabeg, Miro Tomić u trostukoj ulozi Petara, mesara i sultana, Philip Cowlish kao Zvonko i nezaboravni Igor Baksa u ulozi uvijek pijanog Mrkog.
  
  Kreativni tim su, uz autore Hajseka i Prežigala te redatelja i koreografa Barberića, činili glazbeni ravnatelj Seth Weinstein (koji je zbog ove produkcije došao ravno s Broadwaya), dramaturg Igor Weidlich (nezaobilazni partner Hajseka i Prežigala) te producenti Branko Glad i Tadija Kolovrat. Za šarolike i raznovrsne kostime, koji su izrađeni na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu bile su zaslužne Nevena Balen, Slavica Motušić i Sanja Jakupec. Tehničku ekipu činili su dizajneri svjetla Miljenko Bengez i Dario Novosel te inspicijent Goran Naranđa.
  
  Naposljetku spominjem i glazbenike, koji su zaslužni za izvedbu glazbene pratnje. To su: asistent glazbenog ravnatelja i voditelj benda, klavijaturist Filip Gjud, bas gitarist Denis Marijanović, gitarist Dinko Pasini te bubnjar Marko Duvnjak. Šteta što glazbenika nije bilo više – da Hajsekovu glazbu, koja je mišljena za veliki orkestar doista nije izveo jedan takav ansambl, jer bi zvuk bio potpuniji i impresivniji. No to je problem vezan uz financije, ali i uz sam Studentski centar koji nema predviđeno mjesto za glazbenike (orkestralnu rupu), pa je i ovaj mali sastav morao svirati iza scene, povezan s njom preko zvučnika i video-zida koji im je omogućavao da neke trenutke urnebesnog smijeha poprate adekvatnom glazbom ili tipično pretjeranim zvučnim efektima.
  
  No unatoč problemima (koji su u produkcijama ovakvog tipa uobičajeni, ali koje treba rješavati), mjuzikl je nudio mnogo pjevanja i plesa te odličnu zabavu. Zbog toga sam sigurna da će i dalje dvorana Studentskog centra biti puna kada se god bude prikazivala Crna kuća, prvi hrvatski mjuzikl u nezavisnoj produkciji producentske kuće B Glad.
  
  © Irena Paulus, KAZALIŠTE.hr, 3. veljače 2013.

Piše: