Privatna veselica s Čehovom

Zagrebačko kazalište mladih: Antun Pavlovič Čehov, Galeb, red. Bobo Jelčić

• 
  
  Čehovljev Galeb u posljednje je vrijeme često na zagrebačkim kazališnim daskama i tako se potvrđuje kao jedno od klasičnih djela koja najbolje komuniciraju sa suvremenim gledateljem bez obzira na to je li Čehovljev tekst čvrst temelj suvremenog kazališnog uprizorenja ili povod za istraživanja novog i originalnog scenskog izraza. Tako su naši teatroljupci prije premijerne izvedbe ZKM-a mogli u manje od godine dana vidjeti Galeba u dva iznimno zanimljiva gostovanja od kojih je nezasluženo mnogo manje pozornosti (posebice naših kazalištaraca) privukla izvanredna predstava Slovenskog ljudskog gledališča iz Celja u režiji Janeza Pipana koji je značenjsku slojevitost Čehovljeva komada uspio približiti mentalitetu današnjeg gledatelja elegantnom suvremenom interpretacijom ne mijenjajući ni tekst ni mjesto, a ni vrijeme radnje, oslanjajući se na vrstan glumački ansambl koji je izvanredno dojmljivo predstavio sve nijanse duhovnih i emocionalnih stanja Čehovljevih likova.
  
  Mnogo je veće zanimanje bilo za šestipolsatnu avangardnu verziju novosadskog Srpskog narodnog pozorišta u režiji Slovenca Tomija Janežića koji je polazeći od Čehovljeva teksta i koristeći čak i didaskalije i razne verzije originala uspio izgraditi svoj vlastiti kazališni svijet u kojem se i sam pojavljivao na sceni obraćajući se izravno gledateljima ili intervenirajući u proces kreiranja uloga da bi glumce doveo do duhovnog i tjelesnog stanja u kojem su uglavnom vrlo uspjelo kombinirali vlastitu osobnost i svojstva koja je njihovim ulogama odredio autor te tako na posve originalan način reinterpretirali temeljne teme komada među kojima im je posebno bliska bila tema sukob mladog talentiranog pisca Kostje s etabliranim normama koje ubijaju kreativnost i originalnost umjetnosti, a kojih su nositelji njegova majka slavna glumica Arkadina i njezin ljubavnik renomirani književnik Trigorin.
  
  Za Bobu Jelčića kojemu je dramska literatura nezanimljva i koji po vlastitim riječima nalazi mnogo više inspiracije u nekoj stvarnoj životnoj situaciji nego u dramskom tekstu, Galeb je vjerojatno bio poticajan baš zbog tog sukoba između revolucionarne i neshvaćene umjetnosti mladih i žabokrečine općepriznatih umjetničkih pravila. Iako je danas Bobo Jelčić (a s njim i Nataša Rajković, sve do Galeba koautorica svih njihovih inovatorskih projekata) nedvojbeno naš najuvažavaniji avangardni kazališni autor, treba podsjetiti da sve do sredine prošlog desetljeća predstave tog dvojca nisu nailazile na previše podrške u našoj sredini i da su se prije afirmirali u inozemstvu nego u Zagrebu u kojem su nerijetko nastojali izazvati veće zanimanje i svojevrsnim zavjereničkim stavom koji je revoluciju u umjetnosti nastojao prispodobiti društvenoj ili političkoj revoluciji. Ipak je to možda bilo i ponešto pretjerano pridavanje važnosti inače nedvojbeno originalnom postupku koji stvara glavne linije fabule kroz neuobičajene situacije u radu na predstavi, oblikujući uz suradnju glumaca (a ponekad i ostalih suradnika) niz prizora koji su nalik svakodnevici i strukturiraju se u cjelinu koja treba pokazati dublje spoznaje o društvenim i međuljudskim ili pak kazališnim odnosima kroz interakciju postupno oblikovanih kompleksnih protagonista.
  
  A možda je to zavjereništvo bilo i svojevrstan strah od suočavanja s neistomišljenicima, kao što je to 2006. u kinu Tuškanac pokazala premijera neuspjela filma Bobe Jelčića i Nataše Rajković Ono sve što znaš o meni koji se sastojao od niza prizora rađenih na isti način kao i u njihovim kazališnim projektima iz kojih se nije dalo zaključiti nisu li autori u stanju scenama iz svakodnevice uobličiti smisleniju obiteljsku dramu ili tragikomediju, ili ih ona zapravo niti ne zanima nego im je tek povod za nizanje prizora besmislenog protoka vremena kao dokaza autorskog ovladavanja stilom koji bi banalnim razgovorima trebao dati dublja značenja. Za tu predstavu karte su bile podijeljene istomišljenicima i nekolicini predstavnika medija koji su trebali posvjedočiti o oduševljenju svih tih gledatelja. Čini mi se da drugih predstava nije ni bilo, vjerojatno iz straha da reakcije publike ne bi toliko obilovale ushitom.
  
   No, nedugo nakon toga takav način rada je ipak omogućio Nataši Rajković i Bobi Jelčiću stvaranje remek-djela S druge strane na sceni ZKM-a u kojem su snažne glumačke osobnosti iskorištene da iz gotovo privatnih glumačkih vježbi ostvare iznimno zanimljivu predstavu o svakodnevici pomalo neobičnih likova. U njoj početni brojni komični detalji postupno prerastaju u životnu dramu ljudi koji svoju čežnju za ljubavlju i razumijevanjem ne uspijevaju ostvariti zbog nemoći da na pravi način prenesu svoje potrebe drugim ljudskim bićima. Nakon tog uspjeha autori su definitivno afirmirali svoj stil i zauzeli visoko mjesto u suvremenom hrvatskom kazalištu.
  
  Zato se od Jelčićevog Galeba kao spoja takvog prosedea i nedvojbeno još uvijek živa klasičnog Čehovljeva teksta (ili točnije njegova prvog čina i dijela trećeg, te naknadno iz četvrtog dodana Kostjina samoubojstva) moglo očekivati jednu od najintrigantnijih predstava zagrebačke kazališne sezone. Međutim od Čehovljevog teksta ostali su donekle obrisi odnosa među likovima u skladu s Jelčićevim izjavama kako ga zanima prvenstveno ono što se s likovima zbiva onkraj fabule ili između dijaloških sukobljavanja. To bi, nasuprot mišljenju onih koji se groze nepoštivanja teksta, moglo biti zanimljivo, ali je i iznimno zahtjevno i teško ostvarivo, pa je Bobo Jelčić jedva stigao i na pola puta prema ostvarenju svog cilja – potpuno samosvojna novog kazališta dvadesetprvog stoljeća i stvaranja vlastitog svijeta kojem je Čehov samo polazište. Pritom njegov tekst star stoljeće i četvrt suvremenom Jelčićevom kazališnom izričaju ne znači mnogo, ali ipak je pitanje da li gledatelji koji Galeba ne poznaju, a čak i oni koji ga znaju, ali se ne sjećaju svih detalja fabule, mogu uopće shvatiti odnose likova na pozornici.
  
  U tome im ne pomaže mnogo ni ono malo Čehovljeva teksta što je ostalo, a kojeg glumci nastoje potpuno depatetizirati i lišiti ikakvih osjećaja tako da ga izgovaraju poput svakodnevnog razgovora, pa zato te rečenice mogu čuti tek gledatelji u prvim redovima, ali ne i oni koji sjede malo dalje. Naravno da problem nije u sposobnosti vrsnog ZKM-ova ansambla da i takav dijalog izgovori tako da ga se jasno razumije i u posljednjem redu nego u autorskoj koncepciji u kojoj Čehovljev tekst nije nimalo važan. To možda jest dekonstrukcija Čehova i njegovog teatra kao što se često spominjalo povodom ove predstave, ali ne samo da je bilo teško nazrijeti bilo kakvu rekonstrukciju nego je sve zapravo vodilo prema ne samo dekonstrukciji nego i dokidanju kazališta, jer kada glumci (kojima zbog toga neću spominjati imena) nisu zainteresirani da njihova igra dopre do gledatelja to je ukidanje prvog preduvjeta nastanka kazališta – odnosa između onoga tko predstavlja i onoga tko to promatra, glumca i publike.
  
  Taj dojam nisu mogli izmijeniti niti oni dijelovi predstave koji su trebali biti autorska nadgradnja Čehovljeva predloška. Kao i u drugim Jelčićevim predstavama glumci su u sebi trebali naći dublje razumijevanje scenskog lika i dati mu životnu potpunost iskrenim predstavljanjem osebujnog spoja svoje osobnosti i vlastitog doživljavanja dramskih situacija. Međutim kada je jedan od vrhunaca suprotstavljenih stavova i verbalnog sukoba između slavne Arkadine i njenog sina Kostje to da je on pošalje u k.... onda se čini da prizivanje Čehova nije obogatilo nego potpuno osiromašilo Jelčićev način stvaranja predstave u suradnji s glumcima. Tako je gledateljima preostalo tek da se smiju čestim dosjetkama od kojih su najinventivnije bile Mašino penjanje po visokim ljestvama do sandučića koji skriva piće ili paljenje žarulje koja se spustila iz visine pred Kostju tako da on u nju puhne, te silnim lupanjem vratima ili trčanjem i inim elementima fizičkog teatra na granici vlastite parodije koji su označavali vrhunce emocionalnog uzbuđenja.
  
  Iako je bilo i onih koji su tijekom cijele predstave pokušavali dokučiti njezin smisao prevrčući stranice programske knjižice, veliki je dio publike uživao u dosjetkama koje su im djelomice bile i unaprijed poznate, pa je sve to djelovalo poput privatne veselice s Čehovom što me je podsjetilo na uspjeh spomenutog filma Ono sve što znaš o meni i sličnu navijačku atmosferu. Hoće li ovaj Galeb imati takvih gledatelja za više izvedbi ostaje da se vidi.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 29. siječnja 2013.          

Piše: