Iznimno važna predstava

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Mate Matišić, Fine mrtve djevojke, red. Dalibor Matanić

• 
  
  Film Dalibora Matanića Fine mrtve djevojke (kojem je redatelj i koscenarist s Matom Matišićem) dominirao je Festivalom igranog filma u Puli 2002. osvojivši nagrade za najbolji film i režiju, te najbolje epizodne uloge – Olga Pakalović za žensku (iako je svima osim žiriju bilo očito da je igrala glavnu ulogu) i Ivica Vidović za mušku, a uz to nagrade i publike i kritike za najbolji film. Ta drama s elementima trilera o dvije međusobno zaljubljene djevojke koje unajmljuju stan u kući uz zagrebački Zapadni kolodvor prerasla je u kompleksnu sliku društva zatrovana mržnjom prema svakom tko odstupa od stavova koje malograđani drže neupitno i normativno ispravnima, ali ih to ne smeta da ih potajice licemjerno krše kad god to koristi zadovoljavanju njihovih želja. No, iako susjedi toleriraju i ginekologa koji u stanu vrši ilegalne pobačaje, prostitutku koja u tu kuću dovodi klijente ili PTSP ispade umirovljenog branitelja, istospolna ljubav izaziva neopisivu mržnju koja na kraju rezultira silovanjem, ubojstvom i linčem.
  
  Kada je prije tri mjeseca Dalibor Matanić započeo probama za istoimeni komad koji je Mate Matišić napisao prema filmu, moglo se nagađati što je njih dvojicu potaknulo da se u drugom mediju pozabave pričom s kojom su trijumfirali na filmu, a i što je kazalište Gavella navelo na izbor tog projekta. Površno bi se moglo razglabati o tome je li kazalište računalo da će i komad uz pomoć nekadašnjeg uspjeha filma i njegov poznati redatelj privući posebnu pozornost publike i kritike ili da je Matišiću ponestalo izvornih ideja na kojima će još jednom dokazati svoje umijeće pisanja za kazalište, te je li se Matanić želio prvi put u Zagrebu pokazati kao kazališni redatelj (prije toga imao je samo debi u Rijeci) teatralizacijom vlastite filmske uspješnice. No, ako je i bilo takvih primisli očito je pravi razlog stvaranja predstave bilo razmatranje koliko se naša sredina promijenila u desetak godina i jesu li demokratski procesi uhvatili dublji korijen ili se sve svodi na nešto uglađeniju retoriku ispod koje su mržnja i strasti koje ona proizvodi i dalje jednako snažne iako nešto manje vidljive.
  
  Čini se da su autori u stvaranju predstave bili skloniji ovoj drugoj varijanti i da je ona znatno odredila način prenošenja priče na scenu, iako je i mogućnost mijenjanja i odustajanja od mržnje i predrasuda naznačena kroz lik inspektora (kojeg Sven Medvešek tumači kao istražitelja iz suvremenih europskih krimića koji se od američkih akcijskih junaka razlikuje preispitivanjem vlastita nesređena privatnog života u kojem pronalazi i razumijevanje kriminalaca što mu pomaže u njihovu hvatanju).
  
  Zanimljivo da je većina onih koji su gledali film u vrijeme njegove premijere zaboravila da je radnja filma inicirana, baš kao i u predstavi, istragom otmice djeteta glavne junakinje, ali je taj dio priče izblijedio u odnosu na snagu zbivanja koja su prethodila toj otmici, pa se mnogi niti ni ne sjećaju da je i u filmu postojao inspektor. A upravo razlike između te dvije po obimu ne tako male epizode pokazuju kako je Matanić svoju režiju sjajno prilagodio drugom mediju i pokazao zavidnu kazališnu invenciju. U filmu je Milan Štrljić nastojao što uvjerljivije i realističnije prikazati suvremenog hrvatskog inspektora, dok je u kazališnoj verziji Sven Medvešek i pokretač i komentator radnje, ali i čovjek koji proživljava obiteljsku tragediju nakon što je, saznavši da mu je sin homoseksualac, ušao u sukob koji je rezultirao time da sina više nikad nije vidio, pa mu uspjeh istrage podjednako predstavlja pronalaženje istine o otmici i svemu što joj je prethodilo kao i raščišćavanje vlastita odnosa prema sinu i (ne samo) njegovom homoseksualizmu. Inspektor na filmu potpuno je u skladu s vrhunski ostvarenom realističnom slikom male zajednice jedne zgrade nedaleko od centra Zagreba kao slike stanja u društvu početkom ovog stoljeća, a kazališni inspektor je kao i svi ostali likovi neprekidno prisutan u predstavi, pa u trenucima u kojima ne sudjeluje u radnji silazi u gledaište i iz njega prati (a povremeno i komentira) radnju na sceni, što bi na filmu bilo ne samo teško ostvarivo nego najvjerojatnije i besmisleno.
  
  Svi ostali likovi stalno su na pozornici jer mikrosvijet na filmu može zadobiti mnogo šira značenja čak i kad sama zgrada nije neprestano u kadru, dok u kazalištu zatvorenost tog svijeta Matanić uz vrsnog scenografa Denija Šestića i funkcionalne i efektne promjene svjetla Zdravka Stolnika gradi tako da svi likovi u početnom položaju stoje ispred prozirnih ploha i tako stvaraju nedovršenu kocku otvorenu prema gledalištu, iako će na kraju bezizlaznost i ulovljenost u klopku tog prostora na trenutak pokazati i njegovo potpuno zatvaranje dodatnim prozirnim plohama. U središtu tog kvadrata je ležaj kao mjesto najdramatičnijih događanja od lezbijskih prizora do silovanja. Ono što se na njemu zbiva i što uglavnom nije vidljivo gledateljima (osim djelomice onima na balkonu) izravno se videom prenosi na ekran u dubini scene. To rješenje naglašava da upravo ono što se zbiva u krevetu određuje tragičan rasplet, ali ukazuje i na voajerizam bez kojega nitko ne bi saznao za lezbijske sklonosti protagonistica.
  
  Ostale scene odigravaju se oko tog kreveta, a likovi ulaze u njih iz svojih početnih pozicija uz rub prizorišta i potom vraćaju na isto mjesto. Pritom nisu samo živa odrednica granice scene nego svojim zajedničkim pjevanjem (glazba Pavao Miholjević i Jura Ferina) često prema poznatim šlagerima predstavljaju neku suvremenu inačicu antičkog kora koja djeluje karikaturalno ukazujući na to da današnje vrijeme kao zamjenu za tragediju najčešće nudi grotesku. Takva organizacija scenskog prostora i postavljanje likova u njemu dodatno potenciraju odmak od filmskog realizma prema kazališnoj groteski punoj crnog humora koji izaziva smijeh gledatelja, a istodobno nenametljivo i precizno ukazuje na glavne crte karaktera svakog pojedinog lika.
  
  Ipak, da bi oni zaživjeli punim scenskim životom bio je potreban poseban trud interpreta, posebice protagonistica – Ivane Roščić kao Ive koja vrlo nijansirano gradi različita emocionalna stanja studentice koja je tek nedavno nakon heteroseksualnih iskustava otkrila pravu ljubav prema kolegici Mariji kojoj Nataša Janjić Lokas daje potrebnu snagu za sukobljavanje sa sredinom koja tek u mržnji prema drugačijima nalazi smisao svojih ispraznih egzistencija sazdanih na lažima. One bi bez te izuzetne prilike dostajale tek za dosadan život začinjen pokojom sitnom pakošću. Čitavu tu, inače heterogenu zajednicu u kojoj se frustracije pretvaraju u nezadrživo nasilje silnom glumačkom energijom u tumačenju agresivne stanodavke Olge predvodi posebno dojmljiva Biserka Ipša, a velika je vrijednost i teksta i režije to što ti jurišnici netolerancije nisu isključivo negativci nego svatko od njih ima i svoju tužnu povijest zbog koje se može razumjeti, iako ne i opravdati njihove postupke.
  
  Zato se i u drugom dijelu predstave prijelaz iz groteske u neku vrstu suvremene tragedije doima životno uvjerljivim, a tome su bitno pridonijeli i ostali članovi vrsnog glumačkog ansambla. Tako Nela Kocsis efektno mijenja raspoloženja i načine ponašanja kao prostitutka Lidija koja nastoji preživjeti u svijetu koji joj nije sklon, pa je zato spremna prilagoditi svoje ponašanje svakoj situaciji. Darko Milas kao Olgin suprug Blaž uvjerljiv je u svom nastojanju da pomogne izbjegavanju nasilja, a i u rezignaciji, jer je svjestan da mu to neće uspjeti. Živko Anočić kao Olgin sin Daniel blagu retardiranost obogaćuje iskrenim emocijama, ali će unatoč njima postati silovatelj. Franjo Dijak kao umirovljeni branitelj snažno oblikuje PTSP reakcije, a Ana Kvrgić kao njegova supruga patnica uspješno otkriva prave razloge svog trpljenja. Filip Šovagović dojmljivo oblikuje napuhanost najobrazovanijeg i financijski najuspješnijeg među njima – ginekologa kojem je oduzeto pravo liječenja, ali koji dobro zarađuje ilegalnim abortusima, a Ivica Rakoš kao njegov retardirani posvojeni sin svojim komičarskim darom izaziva ponajviše smijeha. Nenad Cvetko kao nekadašnji policajac, a sada privatni detektiv. vrhunski balansira između karikaturalne komike i lažne elegancije ostvarujući svojim odustajanjem od bilo kakvih etičkih normi i isključivom brigom za materijalne probitke upečatljivu metaforu društva koje bez ikakvih reakcija akceptira tu zgradu koja je prostor radnje i oličenje zla.
  
  Nijansiranost u pristajanju na to zlo svakog vrlo različitog pojedinca najveća je vrijednost izvrsne Matanićeve predstave koja je oduševila većinu onih koji su je vidjeli, iako su neki redatelju zamjerali previše filmskog i premalog kazališnog iskustva. Nasuprot tome držim da je Matanić ovdje suvereno ovladao scenskim izrazom, a treba podsjetiti i na to da su Fine mrtve djevojke bile njegov tek drugi igrani film kojem nitko ne odriče visoku vrijednost, pa je naglašavanje neiskustva njegove druge kazališne režije prvenstveno plod predrasude.
  
  Isto tako reakcije na provokativni plakat ove predstave, posebice onih koji predstavu nisu vidjeli, ali je spremno osuđuju, nažalost su prvenstveno dokaz da teatralizacija Finih mrtvih djevojaka nije podsjećanje na to kakvo nam je društvo bilo prije deset godina nego da ukazuju da danas situacija postaje još gorom.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 20. siječnja, 2013.

Piše: