Energični kolaž životnih priča

Teatar Pozdravi i ADU, TNT Cekate, Kufer, Zagreb: Samo bez emocija, autorski projekt Ivice Boban i glumaca, red. Ivica Boban

• 
  
  Popunjeno gledalište i pozornica su u mraku. Odjednom, čuje se glazba, pale se reflektori koji bacaju svjetlo na rasplesanu scenu. Sedmero mladih glumaca sinkronizirano se, u hip-hop ritmu kreće pozornicom. Utišavanjem glazbe sa scene se povlače i glumci. Ostaje samo Dinka, jer ona je prva. Ona je prva, ali i druga, treća, četvrta i peta. Dinka je, raspršena u nekoliko likova, objedinila raznovrsne poglede i promišljanja o umjetnosti, pritom komentirajući hrvatsku umjetničku i kazališnu scenu, ideološki i ironično promišljajući kazalište, uspostavljajući odnos s publikom i dajući svojevrsni prolog predstavi u kojoj upravo igra. Samo bez emocija novi je projekt Ivice Boban i mladih glumaca, razvijen iz diplomskog ispita održanog na Akademiji dramske umjetnosti u lipnju 2012., a premijerno prikazan 2. prosinca 2012. u Centru za kulturu Trešnjevka.
  
  Predstava je to koja kolažiranjem fragmenata nekoliko labavo povezanih životnih priča ispunjava prologom najavljenu pripadnost postmodernističkoj poetici, ali pritom krši naslovnu imperativnu molbu. Nemoguće je bez emocija sudjelovati u ovoj predstavi. Kažem sudjelovati ne samo stoga što siromašna scenografija traži aktivno sudjelovanje gledateljeve mašte kako bi se u par trenutaka prebacili sa Trešnjevačkog placa na Splitski štekat, s audicije za manekenke u prostorije HEP-a, ili s Tečaja za sponzoruše u Kuću četki; i ne samo zato što je predstava osmišljena tako da povremeno autorefleksivnim komentarima izlazi iz okvira fikcionalnog u oblasti realnog svijeta, nego i stoga što se brojnim dosjetkama na račun gledatelja, poklanjanjem nekih scenskih predmeta te pretvaranjem prostora stvarne publike u prostor fiktivnih publika, s vremenom postiže osjećaj da je fikcija istisnula realnost, a i mi sudjelujemo kao njezin dio. Sudjelujemo, samo ne bez emocija.
  
  Likovi koji se pred publikom izmjenjuju pričajući priče koje pripadaju i našoj svakodnevnici izazivaju iskreni smijeh, ali neki od njih nenadano i u sekundi transformiraju taj smijeh u zapanjenu tišinu. U pozadini komičnoga skriva se samoća, napuštenost, siromaštvo, nepripadnost, povrijeđenost, nasilje, strah, ali više od svega skriva se rat – beskrupulozna borba života u samoodržanju. Sedmero mladih glumaca je, uz nevjerojatnu moć transformacije, prštećom energijom utjelovilo čak tridesetak likova. Marija Šegvić najviše je simpatija pobudila u ulozi splitske sponze Sandre, iako je jednako dobra bila i u ulogama Nediljke i Matilde. Andrej Dojkić utjelovio je jednog od četiri posto straight muških frizera u Hrvatskoj, Tilena, vlasnika Kuće četki koji će vam vrteći se na glavi pokazati kako dobro izmasirati vlasište i objasniti neke stvari koje o sušenju kose sigurno niste znali, ali posebno se istaknuo u ulozi Isa, Roma sa Kosova i uličnog zabavljača.
  
  Nataša Kopeč jednako je uspješno odglumila grubost i sirovost švercerice Goge, kao i krhkost usamljene prodavačice Tamarice, a izvrsna Sanja Drakulić posebno se istaknula u ulogama Hanči i Behabe. Nešto manje uloge pripale su Ivani Zanjko, ali je ona majstorski odradila svoj dio, dok je Dinka Vuković također igrala manje uloge, ali mogućnošću da u nekoliko minuta naizmjenično utjelovljuje četiri lika svakako je zaslužila pohvalu. Slaven Španović također se iskazao naizmjenično glumeći Gojka, Sinišu i Negovana kako se prepiru, ali je njegova priča, nadhnuta kanonskom srpskom komedijom Mrtav ladan, došla na red prekasno.
  
  Poigravanje očekivanjima publike je lajt motiv svih kazališnih predstava – zadirkuje ih se, vara, potiče, da bi ih se naposljetku ispunilo ili iznevjerilo. Jedno takvo iznevjereno očekivanje utjecalo je na smanjenje dramske napetosti te angažiranosti i koncentracije publike u posljednjem dijelu predstave. Nakon gotovo dva sata izvedbe na pozornici ponovno gledamo rasplesane glumce u jednakoj koreografiji kao i na početku predstave, i po pravilu uokvirene kompozicije javlja se očekivanje da je ponovljena plesna točka oznaka za kraj, no ispostavlja se da ipak nije.
  
  Ostatak predstave osjeća se pad energije i zamor publike, ali ne i glumaca koji su do kraja ostali energični u svojoj igri. Ekspresivnost njihova scenskog pokreta višekratno je oduševila, pa čak i zapanjili, pokazujući veliku vještinu i fizičku spremnost. Stalnom izmjenjivanjem na praznoj pozornici, tek povremeno obogaćenoj oskudnim rekvizitima poput stolaca i stola ili pozadinskom glazbom, glumci su nevjerojatno vješto dočarali desetke ambijenata, poveli nas na putovanje kroz neke priče koje i jesu i nisu naše, potaknuli u nama smijeh usmjeren prema sebi jednako koliko prema njima i likovima koje utjelovljuju, ali i tugu pred surovošću života te divljenje veličini ljudskog uma.
  
  © Maja Dujmović, KAZALIŠTE.hr, 6. prosinca 2012.
  
  autorski projekt Ivice Boban i glumaca
  Samo bez emocija
  redateljica Ivica Boban
  premijera 2. prosinca 2012.
  scenski pokret: Pravdan Delvlahović, glazba Willem Miličević, kostimi Emilija Šušković, oblikovanje svijetla Tomislav Sokač, asistentica Morana Novosel, organizacija i produkcija Luka Jerković, ADU
  izvode: Andrej Dojkić, Marija Šegvić, Sanja Drakulić, Nataša Kopeč, Dinka Vuković, Slaven Španović i Ivana Zanjko

Piše: