Razumijevanje medija je razumijevanja svijeta

Darko Lukić, Kazalište u svom okruženju. Kazališna intermedijelnost i interkulturalnost, Leykam international. Zagreb, 2012.

• Kazalište u svom okruženju. Kazališna intermedijalnost i interkulturalnost sveučilišni je udžbenik, ali i neprocjenjivi priručnik za raznovrsne struke koje se bave medijima, nastajao je, prema svjedočenju autora Darka Lukića, tridesetak godina. O Kazališni identitetima, koji čine prvi dio ove duologije, već smo pisali (vidi tekst), a drugi dio dvotomne knjige podijeljen je također na dva temeljna dijela: Kazalište u medijskom okruženju – međuodnosi kazališta i drugih medija te Kazalište u okruženju globalizacije.
  
  Lukić, na temelju svekolikih spoznaja o kazalištu i medijima koji su iz njega rođeni, uspostavlja mrežu značenja i odnosa. Uvodno definira medije i njihovu povijest i povijest medijskih istraživanja, a ne bez znatnoga razloga jedno se poglavlje naziva Razumijevanje medija, po čuvenoj istoimenoj knjizi Marshalla McLuhana. Lukić pojašnjava sam pojam medija, koji znači biti u sredini, središtu komunikacije. Tek dvadesetih godina prošlog stoljeća u jezik službeno ulazi taj pojam u značenju posrednika i razvija se do anglosaksonskog massmedia (masovna komunikacija). Lukić obrazlaže i pojam medijacije te upozorava kako su 2000. David Botler i Richard Grusin stvorili pojam remedijacije...
  
  Tako u samo jednom poglavlju Lukić obuhvaća različite škole i razdoblja, sve do trenutka pisanja svog priručnika. Jer čini se da je ta knjiga upravo i ponajprije napisana kao priručnik samom autoru za njegovo svekoliko kazališno, umjetničko i pedagoško djelovanje, da bi je naposljetku ponudio studentima kao pitko, jasno i čitko štivo kojim su obuhvaćene doslovce biblioteke napisa o medijima i kazalištu kao mediju svih medija.  Ne zaobilazi ni domaće teoretičare, pa tako citira Andreu Zlatar: „Medijska uloga i medijski identitet je u suvremenom svijetu promovirati ideju kulturnog identiteta kao multikulturalnog networka raznovrsnih identiteta koji postoje usporedno, a ciljevi kulturnih politika prema medijima jesu premostiti ponor između visoke i niske kulture, promoviranje dimenzija nove kulture u suodnosu s postojećom kulturom.“
  
  Lukić u prvom dijelu knjige neprestance upozorava i analizira u kojoj su mjeri računala temeljito promijenila poznati nam svijet. Ustručava se davati bilo kakve vrijednosne sudove, nego nudi pomnu analizu mogućnosti i ograničenja takvog svijeta temeljenog na matrici. Spominje film Matrix kao jasan otisak takvog novog svijeta u kojem virtualnost ukida stvarnost i postaje stvarnost. No, kako kazalište već odavna zna što i kako sa stvarnošću i snovima, drugi dio knjige Kazalište u okruženju globalizacije, nudi razumijevanje, definiranje i pojma globalizacije i kulture, kulturne utjecaje u kazalištu te promjenu položaja kazališta u globalizacijskim procesima.
  
  Slijedi poglavlje Nova teatrološka istraživanja i pristupi. Lukić odlično žonglira između tradicionalnog, humanističkog pristupa kazalištu, temeljenog na nesporazumima oko antičkog teatra i najnovijih spoznaja i stremljenja te kazališnih istraživanja. U tom htijenju je David George ponudio definiciju kazališta kao „stvarnog načina spoznaje“... jer kazalište „nudi vlastite načine gledanja na vrijeme, prostor, osobu, znanje i iskustvo“. Upozorava i na naše teoretičare. „Problemom kulturne policentričnosti bavi se Sanjin Dragojević, a mjestom kulture u globalizacijskim procesima sustavno se bave Nada Švob-Đokić i Žarko Paić“. Ne zaobilazi niti feminističko motrište: „U hrvatskoj su teatrologiji feminističkom motrištu posebnu pozornost višekratno i sustavno posvetile Lada Čale Feldman, Andrea Zlatar Violić, Dubravka Crnojević Carić i Nataša Govedić.“, piše Lukić.
  
  Osobito je poticajno poglavlje Mogućnosti ponovnog čitanja i prevrednovanja poznatih činjenica u kazalištu. Svijet se dramatično promijenio posljednjih desetljeća, pa je i pristup kazalištu i fenomenima kojima se ono bavi, a bavi se esencijalno životom, snažno promijenjen na svim razinama. Lukić ih raščlanjuje, objašnjava termine koji su skovani davno, ali i one koji su se pojavili u vrijeme pisanja knjige, svjedočeći kako je neprestance u skladu s vremenom i linernim i fragmentarnim, kako ga današnji virtualni mediji tvore. Slijedi mali riječnih ključnih pojmova, periodizacija ne samo kazališta, nego ljudskog roda i kulture...
  
  Ukratko, praktičar i kazališni analitičar te naposljetku teoretičar i pedagog Darko Lukić nudi na malom broju stranica obilje kvalitetnih, dobro obrađenih i jasno izloženih i obrazloženih informacija o kazalištu i svijetu u kojem je komunikacija sve. Dakle bez razumijevanja medija, nema više niti razumijevanja svijeta.
  
  © Želimir Ciglar, KAZALIŠTE.hr, 17. prosinca 2012.

Piše: