Snaga dramske riječi

KUD Borza, Maribor, Slovenija, u koprodukciji s TRAFIK-om, Rijeka: Magdalena Lupi Alvir, Jelena Kovačić, Anica Tomić, Ivana Sajko, Jalova, red. Magdalena Lupi Alvir, Jelena Kovačić, Anica Tomić, Ivana Sajko

• 
  
  Na internetskim stranicama Hrvatskoga jezičnoga portala (hjp.novi-liber.hr) za pridjev jalov stoje sljedeće definicije: 1. koji ne daje ili ne može dati a. poroda; sterilan (o osobi) b. ploda (o životinjama i biljkama); 2. pren. koji nema svrhe ni cilja (jalov razgovor; jalova natezanja); besmislen, besplodan, sterilan, uzaludan (o pojmovima, razgovorima itd.). Riječ je, naime, o definicijama koje pobliže određuju naslov predstave, njezinu idejnu potku te ih tim slijedom interpreti i čitaju na pozornici. No, valja upozoriti na činjenicu kako je naslovni pridjev ženskoga roda pa ga samim time, a poradi specifične i usko specijalizirane uporabe (naslov + rod / scena) – treba shvatiti označiteljem onih označenih koji se na pozornici pojavljuju kao jalova osoba, jalova država, jalova žena, jalova majka, jalova Europska unija, jalova oplodnja, jalova ljubav, jalova egzistencija...
  
  Spomenute su, dakle, jalovosti organizirane na sceni kao triptih pa ih promatramo kroz tri priče različitih autorica i redateljica. Naime, autorica i redateljica prvoga teksta je Ivana Sajko (izvode: Ivana Sajko, Alen Sinkauz), autorice drugoga teksta su Jelena Kovačić i Anica Tomić, redateljica Anica Tomić (izvode: Anica Tomić, Jelena Kovačić), a autorica i redateljica trećega teksta je Magdalena Lupi Alvir (izvode: Daria Lorenci Flatz, Marin Alvir). Ta tri teksta problematiziraju ljubav, neurozu suvremenoga društva, koncepte ženskosti i majčinstva, pitanje roda općenito. No, osnovna je idejna potka predstave sporni bivši Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji. Teme su to, dakako, kojima se otvaraju mogućnosti problematiziranja danas aktualnih političko-socioloških pitanja. Način, pak, njihova strukturiranja u smislenu cjelinu osobito je zanimljiv. Pojedini se, naime, događaji na sceni mogu iščitati kao iskorak prema performativnom i dokumentarnom – prekidanje iluzije glazbenim brojevima, obraćanje publici, narativnost, režija događaja koje možemo držati istinitima, itd.
  
  S druge pak strane na pozornici pratimo suvremene priče iz urbanoga miljea s upravo mladim ljudima kao njihovim junakinjama, stvarnim osobama. Socio-kulturno ozračje kojemu pripadaju uvjetuje i uporabu leksika koji se otkriva kao promišljeno oskudan, asocijativan i koji, osobito u prvoj priči, teče elegantno, fino i posvema tiho. Nadalje, intimni okvir jednostavnih života postaje jedini mogući prostor u kojem se interpretkinje / autorice na pozornici i ostvaruju, ali i nametnuti horizont njihove izgubljenosti. Usamljenost, očajanje i odsustvo smisla, trivijalne konvencije i moralna zbrka prezentiraju se kroz duboku emotivnost. Jednako tako, replike koje iznose izvođačice, inače prepoznatljivost dramskoga diskurza Ivane Sajko primjerice, postaju tekstualna i izvedbena provokacija. Rezultira to žanrovskom igrom koja se očituje kao interferencija, npr. dramskoga monologa s novelom, pjesmom u prozi. Nepostojanje, nadalje, tradicionalnih kazališnih uloga naglašava, dakako, pitanje identiteta dramskih osoba, no možda je važnije spomenuti kako takva dramaturška organizacija a priori umanjuje značaj razvoja radnje pa se egzistencija utemeljuje u stanjima i dramskim situacijama koje nastaju kao rezultat osobite konstitucije junakinja determiniranih socijalnim sankcijama.
  
  Scenska radnja, naime, započinje odbacivanjem velikih priča i nacionalnih mitologema. Aktualna politička situacija pokazuje se tek u krhotinama, kao puka formalna naznaka pa se događaji na pozornici usmjeruju prvenstveno prema suočavanju s istinom i bolom, istodobno onim osobnim, ali i javnim. Nastoje se pomaknuti granice intimnoga, propitati one mogućega, tumačiti ljubav onkraj tradicijom ustaljenih okvira. Ukazati, napokon, na činjenicu kako je ta ista ljubav neovisna o religijskim, uopće patrilinearnim obrascima prihvatljiva ponašanja. Subverzivna je utoliko ukoliko je istinska i osobna pa je iz toga razloga glasna i prodorna, što je osobito došlo do izražaja u intimnoj ispovijedi izvrsne treće priče.
  
  Netom istaknuto udaljava izvedbu od njezina, gore spomenuta, performativna karaktera i vraća u okvire dramskoga, a u čemu i valja tražiti istinske vrijednosti ove predstave. Okreće se dramskoj riječi, glazbi i svjetlu koji imaju snage, bez pomoći bogata dekora i velikih scenografija, pokrenuti poetsku snagu pozornice, doprijeti do gledatelja i aktivirati emocije.
  
  © Iva Rosanda Žigo, KAZALIŠTE.hr, 10. prosinca 2012.
  
  produkcija KUD Borza, Maribor, Slovenija
  koprodukcija. TRAFIK, Rijeka, Hrvatska
  Jalova
  premijera 8. studenoga 2012. u Mariboru
  glazba Nenad Kovačić, prijevod teksta na slovenski Nebojša Pop Tasić, oblikovanje Miroslav Cukovic, producenti: Matjaž Latin, Slavko Škvorc, Edvin Liverić
  I
  autorica i redateljica Ivana Sajko
  skladatelj Alen Sinkauz
  izvode: Ivana Sajko, Alen Sinkauz
  II
  autorice Jelena Kovačić i Anica Tomić
  redateljica Anica Tomić
  dramaturginja Jelena Kovačić, izbor glazbe Anica Tomić, Jelena Kovačić
  izvode: Anica Tomić, Jelena Kovačić
  III
  autorica i redateljica Magdalena Lupi Alvir
  izvode: Daria Lorenci Flatz, Marin Alvir
  skladatelj Marin Alvir, scenski pokret Selma Banich, oblikovateljica svjetla Lara Badurina
  (predstava je dio programa Europske prijestolnice kulture Maribor 2012.)

Piše: