Dokument vremena

Sanja Nikčević, Antologija hrvatske ratne drame (1991.-1995.), Alfa, Zagreb, 2011.

• Antologija ratne drame dug je koji teatrologija treba odraditi prema jednom vremenu – onome u kojem je kazalište, kao i mnogo puta u povijesti, izašlo izvan svoje primarne umjetničko-estetske funkcije te na svoj način odigralo određene društvene uloge, istovremeno dopuštajući da ga tadašnja stvarnost oblikuje i tematski. Te ratne drame izravno su komunicirale s društvenim trenutkom, pisane su u ekstremnim uvjetima, kada sve ono u njima što estetski ne bismo odobrili u nekom drugom vremenu postaje prihvatljivo i razumljivo, a tek naknadno možemo promišljati i njihovu umjetničku vrijednost.
  
  Kako autorica Antologije navodi, na sastavljanje iste navela ju je brojnost napisanih, tj. objavljenih i igranih ratnih drama od početka Domovinskog rata do današnjih dana, no njihova količina ujedno je i razlog što je ova knjiga tek prvi dio projekta, pa vremenski obuhvaća pet ratnih godina, a tematski je sužena samo na one drame koje izravno korespondiraju s ratnom tematikom. Od tridesetak djela s ratnim temama, kojih popis s datumima premijere i objavljivanja nalazimo na početku knjige, u antologiju je uvršteno njih jedanaest: Dvije sestre (Nino Škrabe), Dobrodošli u rat (Davor Špišić), Farsa od gvere (Matko Sršen), Blueblanche, tango, rat (Katja Šimunić), Sveti Roko na brdu (Milan Grgić), Živim (Lada Martinac/Snježana Sinovčić), Doviđenja u Nuštru (Goran Tribuson), Tatarski biftek (Zvonimir Zoričić), Srijemski put (Miroslav Mađer), Smrtonosni povratak (Zvonimir Majdak), Deložacija (Miro Gavran). Drame su to koje su nastajale kao trenutačan odgovor na ratna razaranja, i u njima je moguće razabrati nekoliko načina na koje se kazalište nosilo s tadašnjom ratnom situacijom, a koji su žanrovski raznovrsniji od očekivanog, pa će se tu pored realističkog pristupa, naći i komedije, farsa ili mjuzikl. Zbog njihova potvrđivanja ljudskih vrijednosti Sanja Nikčević smjestit će ih u svojoj kategorizaciji u afirmativnu dramu, jednako kao i zbog toga što one odražavaju jedno kratko vrijeme u kojem su se pisci „usudili pisati o onome što osjećaju i vide oko sebe“.
  
  Naravno, s vremenskim odmakom, upravo je pretjerivanje u tim osjećajima ono što će neke od ovih drama dovesti do patetičnosti, no tekstove okupljene ovom antologijom treba gledati na barem dva načina. S jedne strane kao na dokument vremena, a oni to doista i jesu: čitajući ove drame svatko tko je proživio to vrijeme zaista u njima nalazi vjerno prisjećanje – one koriste tada aktualne jezične konstrukcije, ideologiju, tematiziraju tipične ratne situacije od bombardiranja, života u skloništima do deložacija i kroz likove pružaju dosta dobar uvid u prevladavajuće stanje svijesti tog vremena. Ovim izborom drama pokriva se baš različitost ratnih situacija – od frontova, ratnih zona do gradova koji su rat osjetili posredno kroz pridošle prognanike i slično. Jednako tako, i svrha i prigoda za koje su pisane ove drame svjedoče o vremenu – većina ih je predložak za radijsku dramu i izvođena je upravo u tom mediju, koji je imao ključnu ulogu u komunikaciji, informiranju ali i podizanju morala u ratno doba, dok je drugi dio drama pisan za izvođenje u aktualnom vremenu – sve ove drame, bilo da su nastale po narudžbi ili kao kreativni odgovor na novonastalu situaciju, svoje su premijere imale u godinama kada su i napisane ili neposredno nakon.
  
  Tek na sljedećoj razini postavlja se pitanje jesu li te drame održive i u drugim vremenima, kolika je njihova estetska vrijednost i mogu li i danas naći svoj put do pozornice. Čini mi se da u ovom izboru to mogu one drame koje su se bar nekim svojim dijelom odmakle od realističkog pristupa ili prejednostavnih dosjetki i dramskih rješenja. Primjerice, Sršenova Farsa od gvere izborom žanra i dubrovačkim dijalektom nadilazi ratnu tematiku i može biti zanimljiva i današnjem glumcu i publici, Špišićeva drama Dobrodošli u rat smještena je u pomalo nadrealan, fantazmagoričan ambijent i taj pomak je može učiniti otvorenom i za drugačija čitanja, Sveti Roko na brdu Milana Grgića u svojoj komičnosti, ali i melodramatičnosti, pruža živopisan prikaz dvaju likova čiji odnos i prepirka mogu funkcionirati i u nekim drugim kazališnim uvjetima, i sl. Neke od ovdje objavljenih drama ipak ostaju samo dokument jedne stvaralačke faze i jednog žanra u hrvatskoj drami.
  
  Hrvatske ratne drame, objavljivane i igrane na različitim mjestima Hrvatske, sada su okupljene na jednom mjestu, u pravo vrijeme jer je dvadesetak godina nakon rata sasvim relevantno vrijeme za ocjenu ovog korpusa hrvatske dramatike. Za cjelovitiju sliku valja pričekati nastavak Antologije, no i ovim prvim dijelom predodžba o ovome žanru postaje jasnija, a ove drame daju naslutiti tematske i žanrovske nizove koji će se pisati u poratnom vremenu.
  
  © Ljubica Anđelković, KAZALIŠTE.hr, 31. prosinca 2012.

Piše: